Linkovi

Srebrenica: Zavjet šutnje dok se traže ostaci oko 1.000 žrtava genocida


Memorijalni centar Potočari, 11. juli 2018.

Nura Begović ukopat će 11. jula ove godine dijelove tijela svog brata Adila Suljića, koji je kao tridesetdevetogodišnjak ubijen u genocidu dok je pokušavao iz Srebrenice doći do Tuzle, piše BIRN BiH.

“Pronađena je jedna šaka od čitavog njegovog tijela”, kaže Begović i objašnjava da je odlučila sa snahom i njegovom djecom da potvrde njegovu identifikaciju i ukopaju ga u Memorijalnom centru u Potočarima.

Ona kaže da je njihova majka umrla 2009. godine i da nije dočekala pronalazak kostiju svoga sina. Uz njih je pronađen njegov “Seiko” sat, trenerka i duboka cipela.

U grobnicama u okolini Srebrenice još uvijek se nalaze ostaci oko 1.000 žrtava genocida i njihove lične stvari, podaci su Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH).

Njihova tijela premještana su kamionima i bagerima u više masovnih grobnica, svaki put dalje i zabačenije od prve grobnice u koju su bili ukopani. Ove grobnice i ostatke traži i pronalazi istražitelj INO-a Sadik Selimović, krupan čovjek sijede kose koji je u genocidu izgubio nekoliko članova porodice.

On u svom džipu neumorno obilazi uske i zarasle puteve prema srebreničkim selima, uz koje je pronalazio masovne grobnice. To su bile takozvane sekundarne ili tercijarne grobnice. Veliki broj tijela u njih je dovezen iz primarne masovne grobnice Glogova, koja se nalazi uz put što prema Bratuncu vodi od Kravice, gdje je u Zemljoradničkoj zadruzi ubijeno više od 1.200 ljudi.

“Ona je bila u neposrednoj blizini strijeljanja i ubistava ljudi”, navodi Selimović i objašnjava da je grobnicu otkopavao Haški tribunal 1999., 2000. i 2001. godine, ali da su tijela pronalažena i poslije, i da vjeruje da se na ovom području nalazi još posmrtnih ostataka.

“Dobili smo od Haškog tribunala šta su oni radili, vršimo neke analize i procjene, pa mislim da ćemo se ponovo vratiti na taj lokalitet i raditi”, kaže Selimović.

Ova grobnica pronađena je uz pomoć satelitskih snimaka SAD-a, objašnjava Selimović. Iz masovne grobnice tijela su prevožena na najmanje 16 lokacija, koliko ih je pronađeno do sada.

Sadik Selimović
Sadik Selimović

Sistemsko i organizovano skrivanje

Haški tribunal, Sud BiH te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 47 osoba – na više od 700 godina zatvora i na četiri doživotne kazne – za genocid i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995., nakon pada ove zaštićene enklave.

Presudama je utvrđeno da je, počevši od 13. jula, preko 7.000 Bošnjaka zatočeno i pogubljeno na različitim lokacijama. Prvi veliki masakr desio se u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica. Nakon ovog masakra, sličan obrazac se u narednim danima ponovio u mjestima Roćević, Kozluk, Pilica i Branjevo.

Nakon ubistava, prema presudama, tijela su smještena u primarne masovne grobnice, u čemu je učestvovala Inžinjerija Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS). Od 1. augusta do 1. novembra sprovedena je operacija u cilju prikrivanja zločina genocida, a Haški tribunal je utvrdio da je izvršeno “organizovano i sveobuhvatno nastojanje da se prikriju pogubljenja tako što su tijela otkopavana iz primarnih grobnica i iznova pokopavana u sekundarne grobnice”.

Do sada je identifikovano skoro 7.000 žrtava genocida, a pronađeno je 94 masove grobnice.

Dok stoji na mjestu masovne grobnice Glogova, gdje je pronađeno preko 400 ostataka, Selimović objašnjava da su u novembru i decembru 1995. godine sa ovog mjesta tijela odvožena do Zelenog Jadra, Jasenove, Zalazja, Pusmulića i Blječeve.

Od Glogove su kamioni s tijelima morali proći kroz Bratunac i Srebrenicu i onda širokim i vijugavim putem voziti desetine kilometara do Zelenog Jadra. Od Kravice je više od 50 kilometara do ove sekundarne masovne grobnice, koja se nalazi tik uz cestu i potok.

“Zeleni Jadar je grobnica sekundarnog tipa koja je izmještena iz primarne grobnice u Glogovoj. Na putu prema Jasenovi, prema Ljeskoviku, nalazi se još pet masovnih grobnica koje smo ekshumirali. Sve one potiču od primarne grobnice u Glogovoj, to pokazuje da se radilo sistematski i organizovano”, kaže Selimović.

Dok stoji pored mjesta gdje je pronađena grobnica i koje je danas zaraslo u visoko šiblje, Selimović objašnjava da je uz tijela na ovom mjestu pronalažena i bijela smjesa od mljevenog kamena. Na osnovu tih pronalazaka i svjedočenja, istražitelji su zaključili da su tijela iz primarne masovne grobnice neko vrijeme bila smještena u obližnjoj prijeratnog fabrici kamena, dok nisu prebačena u sekundarnu masovnu grobnicu.

“Kad su ih ponovo tovarili na kamione, oni su taj materijal uzimali i to je bilo vidljivo. Za svaku ovu grobnicu koja je premještena iz Glogove pronađen je makar dio nečega što potiče iz Kravice. Na osnovu toga smo mi i zaključili da se radi o izmještenim grobnicama i sekundarnim”, kaže Selimović.

Neka od tijela su izmještana i sa Zelenog Jadra nakon što je nabujali potok otkrio jedan dio grobnice. Dio njih prebačen je na prijeratno smetljište u Zalazju. Do njega se od Zelenog Jadra dolazi ponovo kroz centar Srebrenice, putem koji se, idući prema Bratuncu, odvaja prije dolaska do nekadašnje tvornice akumulatora.

“Kad su bagerima tu primarnu grobnicu izmještali, tijela su se raspadala. U jedan kamion je išao jedan dio tijela, a na drugi drugi, i onda ti kamioni nisu išli na jednu lokaciju, jednu grobnicu. Vjerujte da nam je tu 60 ili 70 posto slučajeva da su tijela pronađena iz ovih izmještenih grobnica na dva ili više lokaliteta”, govori Selimović.

Sve tri masovne grobnice nalaze se odmah uz put.

“Lako je raditi sa mehanizacijom. Ovo se nije moglo raditi ručno, da se ide u šumu, ovo je velika mehanizacija – iskopaj, zatrpaj, dovezi kamion da može prići, i to je to. To je jedno od najlogičnijih objašnjenja”, kaže Selimović.

Hajra Ćatić (Foto: BIRN BiH)
Hajra Ćatić (Foto: BIRN BiH)

Razgovor o grobnici

Dok su novinari Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) bili sa Selimovićem na mjestu gdje je pronađena tercijarna masnovna grobnica – koja je danas zarasla u visoko šiblje i gdje se već može vidjeti izraslo drveće – razgovor je prekinuo prolaznik koji svojim autom nije mogao uskim putem proći pored parkiranog vozila.

Selimović mu je prišao i u razgovoru od njega zatražio da mu pomogne u potrazi za tačnim mjestom još jedne masovne grobnice. Kasnije je objasnio da bi ovaj lokalni stanovnik možda mogao pretpostaviti ili znati gdje se ona nalazi.

“Ja ne mogu da dođem sebi, radeći ovaj posao istražitelja, da je toliki broj ljudi učestvovao a da je njih tako malo spremno doći i reći gdje se grobnica nalazi. Vrijeme radi svoje, biologija, izumire se, valja to nositi na duši i vidjeti kad bager jedno tijelo rastrga… Doći, reći ‘tu su ljudi ukopani’, da ga predamo njegovoj porodici, da ga sahranimo… Ali nema spremnosti, ovdje se zločin brani nekim drugim zločinom. Da li je tome uzrok politika, da li je uzrok nešto drugo, ja to ne mogu da procijenim”, kaže Selimović.

U daljem razgovoru pojašnjava da su u nekim sekundarnim ili tercijarnim grobnicama tijela bolje očuvana nego u primarnoj grobnici.

“Sve to zavisi od zemlje, od kiselosti i sastava tla. U Glogovoj je kiselost zemlje takva da se kosti jednostvano istope. I onda kada se žele uništiti tijela, imali smo slučajeva posipanja po grobnici kreča i kiseline. Najgore stanje je bilo prije dvije godine kad sam pronašao jednu grobnicu u brani Jalovišta rudnika ‘Sase’. Tu je otpad od olova, cinka… Našao sam kompletna tijela, ali to je kiselina pojela, tu su nam bili u najgorem stanju posmrtni ostaci”, opisuje on.

Više od 21 godinu Selimović traga za grobnicama. Kaže da je sve teže doći do informacija o njima.

“Sad je to toliko zatvoreno da je neobjašnjivo. Rođen sam na ovim prostorima, čovjek sam koji je ovdje proveo rat, koji ima školske prijatelje, drugove, nekakve komšije… Odjednom u zadnje vrijeme, zadnje dvije ili tri godine, ljudi izbjegavaju sa mnom da se druže, da sjednu, piju kafu”, objašnjava Selimović.

“Nadam se, dok je zdrave pameti i još malo zdravlja što imam, da ćemo ‘obradovati’ sve te familije, bez obzira na žrtvu, iz kojeg naroda potiče, mi kao Institut smo obavezni sve tražiti, i mi ćemo i pronaći”, kaže Selimović.

Članovi porodica žrtava genocida, poput Selimovića, ali i porodice Ćatić, nadaju se da će naći bar dio skeletnih ostataka kako bi svoje najmilije sahranili.

“Ja živim za taj dan, da dođem makar do malog prsta, da imam njegov mezar. Ako sutra ne bih imala njegov mezar, reći će da ga nisam ni imala”, govori Hajra Ćatić, koja 24 godine traga za kostima svog sina Nihada Ćatića.

Tragajući za masovnim grobnicama i posmrtnim ostacima, Selimović je tražio i članove svoje porodice. U genocidu je izgubio trojicu braće, oca, bratića, dva šuraka i punca.

On još uvijek traga za kostima jednog brata, koji je, kako kaže, duže od dva mjeseca lutao po šumi.

“Bez obzira koliko ovaj proces bude trajao – mada bi ga neki sutra zatvorili – ja ću nastaviti, i kad odem u penziju, ja ću to raditi. Imam osjećaj kada bih prestao ovo raditi, da bih umro za godinu dana”, kaže Selimović.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG