Linkovi

Tadić za Glas Amerike: Nikad ne bih prihvatio ono što je Vučić prihvatio


Dobro je da političari uče lekcije, dobro bi bilo da Vučić uči lekcije, ali bojim se da to baš nije tako, kaže bivši predsednik Srbije
Dobro je da političari uče lekcije, dobro bi bilo da Vučić uči lekcije, ali bojim se da to baš nije tako, kaže bivši predsednik Srbije

Vučić ima bolje okolnosti za rešavanje kosovskog problema nego što smo ih imali i ja i Đinđić i Koštunica, kaže za Glas Amerike bivši predsednik Srbije Boris Tadić, koji je ove nedelje posetio Vašington, kao deo delegacije globalne alijanse svetskih lidera - nekadašnjih predsednika i premijera, koji su sa američkim i međunarodnim zvaničnicima razgovarali o načinima da se pomogne u kriznim žarištima širom sveta.

Tadić, prvi predsednik Republike Srbije, smatra da se „američka pozicija u vezi sa Kosovom transformisala u poslednjih nekoliko decenija“.

„Posle ratova 90-ih, i posle američkog angažovanja u procesu, da kažem, legitimizacije ratnih krugova među Albancima sa Kosova, UČK i njihovih, 'ajde da kažemo političkih predstavnika, kao što je Hašim Tači, velikog insistiranja na nezavisnosti Kosova, u kojoj Srbija treba da izgubi sve, albanska strana da dobije sve… ta politika se izmenila i sadašnja strategija Amerike je da prihvata sve što se dogovore i jedna i druga strana“, objašnjava Tadić i naglašava:

Tadić: Vučić ima bolje okolnosti od Đinđića, Koštunice i mene
please wait

No media source currently available

0:00 0:04:45 0:00

„U mom mandatu to nije bilo tako. U mom mandatu je bio pokušaj nametanja rešenja, što ja nisam prihvatio, pogotovo sa strategijom da neću da dozvolim da izgubimo u miru, ono što nismo izgubili u ratu. Tu mislim na sever Kosova i nešto od čega Srbija nikad ne sme da odustane, a to je borba za očuvanje identiteta, u vezi sa našim istorijskim manastirima. I predlagao sam rešenja koja su bila i dovoljno fleksibilna i očuvavala su upravo naše interese u te dve oblasti, kao i u nekim drugim, kao što je zaštita imovine i kao što su prava Srba, koji žive južno od reke Ibar“.

Tadić ističe da je aktuelni predsednik Srbije Aleksandar Vučić u potpuno drugačijoj situciji.

Vučić ima bolje okolnosti za rešavanje kosovskog pitanja nego što smo ih imali i ja, i Đinđić i Koštunica


„Vučić ima bolje okolnosti za rešavanje kosovskog pitanja nego što smo ih imali i ja, i Đinđić i Koštunica, baš u tom smislu što je Amerika mnogo fleksibilnija i prihvata međusobni dogovor. Ovog trenutka, situaciju karakteriše činjenica da na Kosovu predsednik vlade jeste čovek velike političke energije, čak izvesnog političkog fanatizma, a malog državnog iskustva. I to je jedna karakteristika, koja usporava proces razgovora o nekakvom budućem rešenju, što odgovara Vučiću u tom smislu da ima kraću pauzu, ili nešto malo dužu pauzu u rešavanju tog problema i na njega pritisak ne ide ovog trenutka, već više ide na prištinsku stranu“.

Glas Amerike: Istovremeno sa vašom posetom, u Vašingtonu je boravio i predsednik Srbije. Kako vi gledate na njegov susret sa predsednikom Tačijem u Beloj kući? Da li je to naznaka postizanja nekog dogovora u vezi sa Kosovom, znamo da Amerika žarko želi da se taj sporazum između Beograda i Prištine što pre dogodi.

Tadić: Razgovori sa Tačijem nisu beznačajni, oni su bitni, ali nisu tog kapaciteta i značaja kao što su bili do dolaska Kurtija, na mesto premijera, jer oni imaju sada kohabitaciju između Kurtija i Tačija, što znači ne koalicija, kao što mnogi građani u Srbiji misle, nego u stvari tenzije između vlade i predsednika, koji imaju različite politike i to što su se Vučić i Tači sreli ovih dana u Vašingtonu nema fundamentalni značaj na zbivanja na Kosovu, jer ne verujem da će Kurti reagovati onako kako Tači bude preneo da bi trebalo da se reaguje.

Opet, dobro je da se sastaju i predstavnici Albanaca i Srba, dobro je u svakom smsilu te reči, jer bez dijaloga nema rešenja. Bilo bi dobro i da Vučić sada shvati da je bilo dobro i da se ja sastajem u onom vremenu ranijem i sa Agimom Čekuom, Hašimom Tačijem i svima njima, kada me je optuživao da sam izdajnik zbog svega toga. Dobro bi bilo da nauči i tu lekciju, kao što je naučio važnost pada Berlinskog zida i implikaciju u strateškom smislu na prostor Zapadnog Balkana i Srbije. Dobro je da političari uče lekcije, dobro bi bilo da Vučić uči lekcije, ali bojim se da to baš nije tako.

Glas Amerike: Kao neko ko je učestvovao u pregovorima sa Prištinom i gledajući ovo što se danas dešava, šta biste uradili drugačije u odnosu na ono što radi predsednik Vučić?

Tadić: Potpuno su različite okolnosti. Potpuno različlite. Dakle Vučić sada ima drugačiju administraciju i Stejt department više nema onu selekciju ljudi koju je imao u našim mandatima, posle 5. oktobra, koji su praktično bili naslednici strategije, koju je implementirao Dik Holbruk. Srbija mora da prizna nezavisnost Kosova, u suprotnom - suočiće se sa ozbiljnim problemima na međunarodnom planu i određenom erozijom u odnosima sa SAD. To je bila ta strategija. Vučić nema više tu strategiju. Ja bih voleo da imam ove okolnosti koje on ima i mislim da bi bio mnogo veći prostor za manevar, politički manevar.

Tadić podseća da je Vučić „u međuvremenu prihvatio, zajedno sa Ivicom Dačićem, pa i Tačijem - Briselski sporazum, čime je , kako kaže, "prihvatio u stvari legalni, pravni sistem nezavisnog Kosova na teritoriji severa".

Ja bih voleo da imam ove okolnosti koje on ima i mislim da bi bio mnogo veći prostor za manevar, politički manevar


„Mi to nismo prihvatili, ni Koštunica, ni Đinđić, ni ja, do kraja mog mandata. I to je fundamentalna razlika između takozvanih 'patriotskih snaga' iz 90-ih godina i nas, koji smo bili optuživani od njih za izdaju. Mi to ni po koju cenu nismo hteli da prihvatimo, ali to je izmenilo odnose snaga i praktično političku situaciju na Kosovu, i na severu Kosova, gde više nema nezavisnih srpskih institucija“, smatra Tadić.

Bivši predsednik Srbije kaže da niko u Srbiji ne zna šta u ovim novim okolnostima znači Vučićev predlog za „razgraničenje“.

„A vidim da ne znaju ni moji američki sagovornici šta to znači i imaju zebnju šta bi to u stvari moglo da znači. Da li je to razmena teritorija, onih teritorija koje su sada u centralnoj Srbiji, kao što su Preševo i Bujanovac, za teritorije četiri opštine na severu, ili to znači nešto drugo, ili to znači razdvajanje naroda itd. Ostaje magla sa tim značenjem, čime Vučić manje-više manipuliše i pokušava da prikrije od građana Srbije šta mu je u stvari prava namera. Ali videćemo relativno brzo šta se zaista dešava. Ono što Vučiću danas odgovara posebno, jeste to što je nastala jedna pauza u Evropi, jer je Nemačka zaustavila proces potencijalne razmene teritorija, kada je došla ta informacija u kancelarat Angele Merkel. Ali šta će biti sada, u narednom periodu, tek treba da se vidi. Tih nekoliko meseci ispred nas na neki način će i definisati puteve kojima je moguće pregovarati i vršiti neki poseban manevar u razgovorima o budućem statusu Kosova“.

Za Tadića nema dileme – pitanje Kosova mora da se reši.

„U suprotnom, Srbija neće moći da zbilja primeni neophodne reforme i obezbedi jednu stabilnost i u dužem vremenskom intervalu, razvoj koji je potreban građanima. Potom, tu je pitanje načina rešavanja Kosova… mora da se reši, po mom dubokom uverenju, na način da ne traumatizuje Srbiju. Mi imamo vrlo loše primere nacija, koje su bile traumatizovane međunarodnim rešenjima njihovih teritorijalnih problema, posle ratova. Na primer, Trijanonski sporazum kada je u pitanju Mađarska. Traumatizovane nacije bivaju osujećene, postoji uvek mogućnost revanša i stvaranja novih problema, kako vreme prolazi, kojim se prenosi teret na nove generacije. To takođe mora da bude uzeto u obzir, kada se govori o rešenju problema Kosova i Metohije“.

Tadić veruje da su Vučić i Dačić „kupili jednu vrstu međunarodne podrške prihvatanjem Briselskog sporazuma“, što – kako kaže - on ni po koju cenu ne bi prihvatio da je bio na njihovom mestu.

„Time se krši ne samo suverenitet Srbije, nego i manevarski prostor da stvarno nešto učinimo što je supstancijalno važno za našu zemlju, pa i nacionalnu politiku i identitetsku politiku, ali to što su oni kupili neku vrstu kredibiliteta u poslednjih osam godina ne znači da su uspeli da pronađu rešenje u ovim okolnostima. Šta njima može ići na ruku? To da se međunarodne okolnosti menjaju, sada to već možemo videti, posle svakih izbora. Nas čekaju u SAD izbori vrlo brzo, može se desiti i nova administracija, može se desiti utemeljenje postojeće administracije… videćemo kako će, ukoliko dođe do nove administracije, reagovati takozvana 'duboka država' i Stejt department, da li će se opet nametati ona politika i strategija s kojom smo se mi suočavali pre dolaska ove vlasti u Srbiji. Zbog toga imamo mnogo promenljivih i neizvesnosti u narednom periodu.

Takođe Angela Merkel napušta svoju poziciju, dolazi njen naslednik, odnosno naslednica i videćemo da li će doći do kontinuiteta politike Nemačke ili kancelarata koja je bila protiv bilo kakvog fleksibilnog rešenja, osim takozvanog sveobuhvatnog sporazuma, gde Srbija praktično manje-više priznaje nezavisnost Kosova, a možda joj ostaje mogućnost da to formalno ne učini, iako mislim da je i za to bila mala šansa, imajući u vidu poziciju Konzervativne stranke, odnosno CDU u Bundestagu i obavezujućih odluka koje je Bundestag usvojio u prethodnim godinama“.

U svakom slučaju, situacija je drugačija za Vučića iako postoje određeni uticaji prethodnih politika, dodaje Tadić.

„Politike se ne menjaju tako lako u svetu. One imaju svoje inercije i imaju svoje implikacije, pa čak i ako dođe do promena administracije. To je takozvano delovanje dubokih aspekata svake države, države koja ima demokratiju dugoročno, koja ima izgradnju institucija i u kojoj institucije rade posao nezavisno od toga ko je izbran na mesto njihovog predsednika ili predsednika vlade“.

Glas Amerike: Kakav je odnos SAD prema srpskoj opoziciji. Vi ste sada u opoziciji, da li SAD slušaju kakav je pogled na stvari srpske opozicije?

Tadić: I ovde je bila prilika da ja razgovaram sa predstavnicima američke države i američkog političkog društva na tu temu i ja sam izložio situaciju vrlo otvoreno, uključujući i kritiku politike SAD prema Srbiji i srpskoj opoziciji. Dakle, to što je sadašnja vlada u Srbiji, mislim na Vučića i na Dačića, bila korisna za agendu kosovske nezavisnosti, ili neke vrste priznanja te nezavisnosti u prethodnom periodu, sa zahtevima koji će doći za radikalnija i izričitija rešenja u najskorije vreme, po mom mišljenju, to nije nikakvo opravdanje za urušavanje demokratije u Srbiji koje se u poslednjih osam godina desilo. Sve ono što smo teškim mukama gradili, kao što su na primer pozicije ombudsmana, advokata građana ili drugih institucija, fiskalnog saveta, pa nadalje, REM-a i tome slično… razoreno je. Bukvalno je razoreno. Na ta mesta su dovedeni ljudi koji su poslušnici vlasti.

Korak po korak izgubljena je i funkcija parlamenta, on je postao jedna institucija, u kojoj se dešavaju tragikomični politički skečevi ili igrokazi, kako bi neko rekao, u kojem praktično vladajuća većina nameće diskusije kroz lažne debate, smanjujući priliku za diskusije opozicionih stranaka. Nemamo više nezavisne institucije koje smo jedva gradili posle 5. oktobra i konačno ih izgradili skoro sve - do 2012. godine. Mi više nemamo ni parlament u normalnoj formi, imamo u stvari jednu manipulaciju kroz medije. Vi više nemate nijedan nezavisni medij, imate manipulaciju medijskom nezavisnošću, u svakom trenutku. Vučić o tome govori, govorio je o tome i u Vašingtonu, i evo čujem ovih dana da se vraća ime B92 - velike nezavisne medijske institucije, a to je u stvari manipulacija, koja treba da navede građane da ono što je u stvari slugenjarski sistem u medijima za postojeću vlast u Srbiji, treba da ih asocira na neku slobodu i na hrabrost novinara u prošlosti, koje ste i vi sami bili svedoci i vi koji danas radite u ovoj redakciji.

Glas Amerike: Šta vam kažu u Americi u vezi sa predstojećim parlamentarnim izborima u Srbiji. Znam da se vaša Socijaldemokratska stranka zalaže za bojkot, da li je to realna opcija u ovom trenutku, s obzirom da postoje brojni pripadnici opozicije koji su već najavili da će izaći na izbore?

Tadić: Dobro, ja sam bio vrlo jasan kada je bojkot u pitanju od samog početka. Stranka koju ja vodim i politički blok kojem pripadam, ne pripada Savezu za Srbiju, koji je bio onako malo fanatično za bojkot izbora. Možda i zbog toga što imaju manjak iskustva, ti političari nisu uzeli u obzir kako će izgledati - dan posle. Kada sam pročitao da je njihov stav da je to pitanje za Vučića, kako će izgledati dan posle bojkota, malo sam se zabrinuo, jer to svakako nije pitanje za Vučića, nego za nas koji bojkotujemo izbore. I želeo sam svi zajedno prodiskutujemo to pitanje ranije, kako bismo mogli da pronađemo i strategiju, koja je odgovarajuća za jednu vrlo delikatnu metodologiju političke borbe, a to je bojkot izbora.

Ja za razliku od većine političkih predstavnika opozicije imam iskustvo sa prošlim bojkotom, još pre 2000. godine. Taj bojkot nije bio toliko efikasan i velika je manipulacija ukoliko se kaže da nas je taj bojkot doveo do pobede na izborima 2000. godine. Nije nas doveo do pobede taj bojkot, već sasvim druge mere i sasvim drugi nivo odlučnosti i spremnosti da se suprotstavimo i Miloševiću i da preuzmemo rizike na sebe.

Ovaj bojkot izbora dešava se u vrlo teškim okolnostima i taj bojkot može i da propadne, kao jedna politička metodologija, i bilo bi vrlo dobro da se makar sada, kada smo već odlučili da uđemo u bojkot, sastanemo i razmislimo o svim rizicima takvog bojkota. Opet, postoje političarii i doskorašnji članovi i moje stranke, Socijaldemokratske stranke, koji misle da ne treba ići na bojkot, već da treba da se bore kroz marš kroz institucije - to je čuvena parola Danijela Kombenedikta, koji je 60-ih godina krenuo kroz institucije, kao levičar, revolucionar – ali se onda ona korak po korak polako ugasila, ta borba „šezdesetosmaša“, kao što je bio Kombenedikt i plašim se da će se ugasiti i borba bivših „otporaša“, koji sada nastupaju kroz … Srbija 21, mislim da se tako zove (pokret).

I dakle još jednom, da pojasnim svoju poziciju. Bilo je 51:49 razloga da idemo na bojkot, pre svega zbog jedinstva opozicije. Velika je greška što nije prodiskutovano šta raditi posle izbora, pogootvo je velika greška što svi aspekti moguće borbe nisu uzeti u obzir mnogo ranije, što je pre vremena najavljen bojkot, ali nekad morate platiti cenu zarad jedinstva koje smatrate važnim.

Tadić se nada da će opozicija uspeti da se ponovo izbori za demokratiju.

„Jednom smo uspeli sa Miloševićem, ali bojim se da je ova bitka opasnija i teža, zato što se suočavamo sa velikim manipulatorom i makijavelistom. Ja Vučića zovem ’trgovcem ljudskim dušama’, i to iz vrlo konkretnog razloga. On je čovek, koji u stvari korumpira ljude, njihove duše. On korumpira penzionere velikim pohvalama i zahvalnošću, uzimajući im ono što su zaradili, a ponižavajući ih i - kao svi manipulatori - svede jedan deo stanovništva na puko siromaštvo, onda ih učini zavisnim od vlasti i daje im na kašičicu ono što je bilo njihovo i ranije, pa im ti građani, koji su u velikoj bedi i siromaštvu, bivaju zahvalni za to što su im vratili na parče, ono što je ionako bilo njihovo. Plašim se da to radi i sa predstavnicima opozije, vabeći ih sa tri procenta, šansom da učestvuju na izborima, ali to ne lišava odgovornosti ovu ’bojkot opoziciju“ da bude odgovorna da bude promišljena da uzme u obzir prethodna iskustva i da bude delotvorna.

Ovako kako sada stvari stoje, ja nisam zadovoljan načinom reagovanja opozicije, ali nadam se da ćemo uspeti da pronađemo zajedničko rešenje za budućnost. Jedinstvo opozicije je sada važnije od toga da diskutujemo da li ili ne nastupiti na sledećim izborima, makar to bilo jedinstvo u ovoj odluci o bojkotu, koja je kažem, jedna sporna odluka, a ne rešenje naših problema“, smatra Tadić i zaključuje:

„Moramo se boriti protiv ovog sistema, ima razloga za bojkot, mnogo razloga za bojkot i zbog toga sam i ja predložio stranci koju vodim da pristupi tom bloku“.

Glas Amerike: Demokratska stranka i vi sami često se pominjete u negativnom kontakstu kada je reč o dolasku SNS na vlast. I vi sami ste više puta demantovali da ste - kako neki vole da kažu - „osnovali“ SNS i doveli Aleksandra Vučića na vlast. Da li postoji neki osećaj lične odgovornosti kod vas zbog toga?

Tadić: Dobro je da ste mi postavili to pitanje, ali ne znam da li imamo dovoljno vremena da vam obrazložim šta se u stvari desilo i nekoliko činjenica da vam osvetlim, koje ljudi, koji donose taj zaključak, da smo mi odgovorni za dolazak SNS na vlast - ne uzimaju u obzir. Sama činjenica da vi osam godina, znači dva mandata regularna i više izbora nego što su ta dva mandata, jer je bilo više izbora, imate neprikosnovenu pobedu SNS na izborima… dakle, takav uticaj u našem biračkom telu, svedoči da u našem vremenu, našem periodu na vlasti, naše pobede nisu bile pravilo ili posledica odnosa snaga, nego posebnih veština, političkih veština, i da su to bili izuzeci.

Srbija vam je društvo koje ne danas, nego je i u vreme naših mandata, imalo oko 60 odsto, skoro dve trećine konzervativno orijentisanih birača. Ne pro-evropski modernistički orijentisanih birača. Oko 30 odsto je bilo birača, koji su bili usmereni ka evropskim integracijama, to nisu bili sve podržavaoci Demokratske stranke. Ona sama imala je između sedam i devet odsto svojih pristalica, i u vreme Zorana Đinđića. Možda do 12 odsto u iznimnim situacijama, u kojima smo to mogli da postignemo, na primer ’93. kada su bili izbori, ali uz veliku podršku Miloševića, jer se očekivalo da tadašnja DS, uđe u vladu sa Miloševićem. I oko 10 odsto birača su pripadnici nacionalnih manjina. To vam je struktura srpskog stanovništva.

U tim okolnostima mi smo pravili pobede. Ja ne mogu ni danas da objasnim kako smo mi pravili te pobede. Manje-više te pobede su bile povezane sa mojim pobedama na predsedničkim izborima, pa se one reperkutuju na parlamentarne izbore i jedva smo pravili većinu. Nismo mi pravili većinu od političkih stranaka, koje su bile sve proevropske modernističke orijentacije, reformske orijentacije, već smo uvek morali da pravimo većinu i sa nekim strankama, koje su u stvari pristajale da promene svoju političku strategiju i orijentaciju. U jednom trenutku, Koštunica je, na primer, bio predstavnik stranke koja više nije bila proevropska, ali smo morali s njim da napravimo vladu. Posle toga je to bio Dačić. Da vas podsetim, 5. oktobra to su bili Nova demokratija, koalicioni partner Miloševića i JUL-a na izborima pre 5. oktobra, stranka generala Obradovića, generala Perišića, mnogo stranaka je bilo koje uopšte nisu bile za neku veliku demokratizaciju, reformu i koje su bile ideološki i politički bliske Demokratskoj stranci.

I svi koji optužuju Demokratsku stranku da je dovela SNS na vlast gube iz vida da u stvari, mi nikad nismo imali većinu. Da smo mi pravili većinu u vanrednium poliitičkim okolnostima na različite načine. Mi iz DS tada, ja sada više nisam član te stranke, iako radim na njenom ponovnom ujedinjenju i stvaranju velike i nove organizacije, koja može da se suprotstavi Vučiću, imali smo dve strategije. Petog oktobra, mi smo sakrili Đinđića, jer je on bio manje popularan od DS-a, ali smo isturili tuđeg kandidata, u tom slučaju to je bio Koštunica, napravili smo jednu specifičnu tehniku kojom smo uticali na događaje, i bez tadašnje DS ne bi mogao ni da se desi 5. oktobar, jer smo mi bili u stvari ’menažderi tih političkih promena’ i te demokratske revolucije.

Kada je Zoran Đinđić, na nesreću - ubijen, mi nismo imali drugo rešenje negom da mene izbacimo na čelo, a stranka je tada bila manje popularna, već je padala u procentu glasova na 7-8, čak na šest odsto prema nekim istraživanjima, ali ja sam na neki način ostao nepoznanica za biračko telo i imao sam potencijal da steknem neku vrstu popularnosti i to se desilo. Uzgred, ja nikad ne bih dobio te predsedničke izbore da nije bilo (Bogoljuba) Karića, koji je bio treći na izborima i dao mi na neki volšeban način podršku između dva kruga izbora. Ja sam jednom pobedio, stekao određenu popularnost, nosio stranku kroz neke izborne procese u budućnosti i tako se stvorila ta većina.

2012. godine, ljudi su imali utisak, zbog tih silnih pobeda na parlamentarnim izborima i predsedničkim, da ću ja lako dobiti i te izbore. Ali ja sam tad stranci rekao da ovaj put više ne mogu sam da istrčim tu izbornu kampanju i da mora i stranka da me podrži. To se nažalost nije desilo u punom smislu te reči, makar u određenim delovima stranke i izgubili smo, za malo.

Sasvim za malo, ali ljudi takođe zaboravljaju da smo mi tada, kao vladajuća koalicija, uključujući tadašnji SPS, penzionere, Ljajićevu stranku, Čanka, G-17 plus, imali većinu u odnosu na SNS. I da ti koalicioni partneri, posle mog gubitka predsedničkih izbora, nisu prešli na drugu stranu, mi bismo i tada imali proevropsku i stvarno reformističku vladu. Ta odgovornost na nama, što su ovi ljudi danas i Vučić došli na vlast, prosto, u tom smislu - ne stoji. Mi smo i tada imali parlamentarnu većinu i to svi danas zaboravljaju. I to je vlo unikatan primer da posle izborne krize, jedna vlada ima i više glasova nego što ih je imala prethodno, samo nije bio isti raspored tih glasova unutar te vladajuće koalicije.

Ko je odlučio o formiranju nove vlade i pravljenju SNS u ovog monstruma o kome danas govoorimo? Pa prvo je povukao nogu Mlađan Dinkić tj. G-17 plus. Ali je Dinkić time dobio i mesto ministra i to super ministra u toj vladi, da vas podsetim, pa onda kada je smenjen posle godinu dana, svi njegovi ljudi ostali su u sistemu. Evo i dan danas imate ljude iz G-17 plus koji su u sistemu i u kabinetu Aleksandra Vučića i ovoj vladi vrlo uticajni. Neverovatno je da niko ko ozbiljno prati političke prilike to ne vidi. Onda su redom krenule i ostale stranke. Ko je uticao na Dinkića da krene u drugom smeru? Pa Dačić. Zbog čega? Zato što je Srpska napredna stranka dala Dačiću mesto premijera. On nije shvatio da će to biti privremeno mesto, ali to je sad njegovo pitanje. Ako je srećan da ima sa Vučićem ovu situaciju, da ga ovaj ucenjuje svaki dan, polako otvarajući krivična dela koja je vršio Dačić u prošlosti, pa onda Dačić ne može Vučića da napade zbog toga što ga se plaši, pa se pravi mrtav u tom trenutku, da bi nekako politički preživeo.

Dakle, niti smo mi formirali SNS, niti sam ja na tome radio da se ona formira. Obavešten sam kad je formirana, od strane Tomislava Nikolića, da je on to uradio, tog dana sam prvi put saznao za to. Ubediti neke građane Srbije u to šta se politički desilo, to je prosto nemoguće, ali ja kao svedok tog vremena pitam se stvarno kako su izgledali neki politički događaji iz srpske prošlosti, kada mi ove iz skorije prošlosti tako brzo transformišemo u mitove, u laži, u neistine…

Ali, tako je kako je, moj posao je da se borim dalje za demokratizaciju Srbije u bilo kojoj poziciji, ne kao politički lider koji teba da predvodi političke liste i ovaj put, već pomažući novim, mladim ljudima da dolaze na vlast. Ja sam spreman svakome da pomognem da to uradi, jer smatram da mi danas imamo pošast na vlasti, čoveka koji ruši svako pitanje demokratije. Nažalost, ima snažnu podršku sa Zapada, koji očekuje da on bude kooperativan u vezi sa temom Kosova i Metohije, a on to jeste. On je vrlo kooperativan u vezi sa Kosovom i Metohijom i malo se… ne bori, nego borucka za poneki mali interes Srbije u tom procesu.

Ali, kao što sam rekao, ovo što on radi, što je prihvatio, ja na primer, kao čovek koga je on i koga su njegovi kompatrioti i saborci nazivali izdajnikom, nikad ne bih prihvatio Briselski sporazum i ovakva rešenja, a pritom duboko verujem da mi moramo da rešimo problem sa Albancima. Bez tog rešenja, mi ne možemo da krenemo napred. Moj plan je bio četiri tačke, nisam imao prilike da ga primenim, iako sam dobio značajnu podršku pred izbore 2012. da krenemo u tom smeru i započeo sam pregovore na tu temu… ali istorija je krenula drugim tokom.

XS
SM
MD
LG