Linkovi

Vek pošto je osvojeno, da li se žensko pravo glasa i dalje guši?


Na fotografiji iz 1911. iz kolekcije Kongresne biblioteke vide se muškarci kako razgledaju materijal u izlogu Nacionalnog anti-sufražetskog štaba u SAD.
Na fotografiji iz 1911. iz kolekcije Kongresne biblioteke vide se muškarci kako razgledaju materijal u izlogu Nacionalnog anti-sufražetskog štaba u SAD.

Krajem 19. i početkom 20. veka, feministkinje su se vatreno borile za žensko pravo glasa u Sjedinjenim Državama. Organizovale su se, pisale peticije i štrajkovale. Ovog meseca navršava se sto godina od kako su konačno dobile pravo glasa kroz usvajanje 19. amandmana američkog Ustava.

Od kada je amandman predložen Kongresu 1878. prošlo je više od 40 godina dok nije usvojen a zatim ratifikovan u tri četvrtine američkih država.

Borba za pravo glasa počela je 1848. godine, na prvoj konvenciji za prava žena, u jednoj crkvi u mestu Seneka Fols u državi Njujork. Procenjuje se da joj je prisustvovalo oko 300 ljudi, među kojima je bio abolicionista Frederik Daglas. Međutim, nije mu prisustvovala ni jedna Afroamerikanka.

Ta crkva je sada deo Nacionalnog istorijskog parka za ženska prava u Seneka Folsu, koji se smatra mestom rođenja pokreta za ženska prava.

Među delegatima je bila Elizabet Kedi Stenton, autorka "Deklaracije o sentimentima" - dokumenta napisanog na konvenciji kojom se poziv na žensku jednakost sa muškarcima, uključujući i pravo glasa.

Andrea Dekoter, upravnica istorijskog parka, kaže za Glas Amerike da je deklaracija bila pisana po uzoru na Deklaraciju nezavisnosti. Ali reči "svi muškarci su stvoreni jednaki" su promenjene u "svi muškarci i žene su stvoreni jednaki."

Dekoter ističe da su samo afroamerički muškarci dobili pravo glasa 1870. usvajanjem Petnaestog amandmana. Ali dok su se žene borile za svoje pravo glasa, postojao je "veliki jaz i rasizam u pokretu za ženska prava" jer su bele sufražetkinje isključivale crnkinje, priča ona.

“Tokom dva veka, crnkinje su formirale paralelni pokret unutar sopstvene organizacije", navodi Marta S. Džons, profesorka istorije na Univerzitetu Džons Hopkins i autorka knjige "Avangarda: Kako su Afroamerikanke srušile barijere, osvojile pravo glasa i insistirale na jednakosti za sve." Džons ističe da je to obuhvatalo "crkvene organizacije, organizacije za građanska prava i udruženja protiv ropstva."

Neke države su usvojile sopstvene zakone o ženskom pravu glasa, ali su aktivistkinje zahtevale nacionalni amandman koji bi glasio: "Sjedinjene Države i nijedna država neće uskraćivati prava građanima SAD na osnovu pola."

Nove aktivistkinje

Kako su se uloge žena menjale u 20. veku, nova generacija mladih, odlučnih žena je nastavila borbu.

“One su bile fakultetski obrazovane i četvrtina radne snage", priča Elen Kerol Duboa, istoričarka sufražističkog pokreta i autorka knjige: "Sufražetkinje: Duga bitka žena za glas."

“To su bile nagrađivane spisateljice, pesnikinje i umetnice", dodaje Duboa.

Doktor Ana Šo i Keri Čepmen Ket, osnivačice Lige žena glasača predvode grupu od 20.000 pristalica u maršu za žensko pravo glasa na Petoj aveniji u Njujorku 1915.
Doktor Ana Šo i Keri Čepmen Ket, osnivačice Lige žena glasača predvode grupu od 20.000 pristalica u maršu za žensko pravo glasa na Petoj aveniji u Njujorku 1915.

Do 1916. godine, sufražetkinje su pojačale proteste - organizovale parade, bdenja i štrajkove glađu. Ljudi su im se rugali, a neki su ih vređali i maltretirali.

"Držale su govore o ženskim pravima na javnim mestima da bi privukle mušku publiku i išle u gomile muškaraca na kapijama fabrika u vreme ručka, i često bi tako zadobile njihovu podršku", kaže Duboa.

Pokret je dobio novi zamah a predsednik Vudro Vilson promenio je stav i podržao amandman 1918. što je na kraju dovelo do njegovog usvajanja dve godine kasnije.

Posle jednog veka, mnoge žene se i dalje suočavaju sa suzbijanjem prava glasa, navodi Liga za žene birače, što uključuje "nametanje diskriminatorne legitimacije birača i restrikcije kojima se traži dokaz o državljanstvu, kao i skraćivanje vremena otvaranja glasačkih mesta u manjinskim zajednicama te ilegalno uklanjanje imena sa biračkih spiskova".

Takve i druge nejednakosti mogle bi da se ublaže usvajanjem amandmana o jednakim pravima (ERA), kažu pristalice, koji je uveden u Kongresu 1923. godine, tri godine nakon što su žene dobile pravo glasa. Amandman je usvojen u Predstavničkom domu 1971. i Senatu 1972. Tri četvrtine država ga je ratifikovalo u januaru 2020, godinama posle isticanja roka.

Elenor Smil, predsednica Fondacije za feminističku većinu, tvrdi da bi, da je rok ukinut, amadman koji glasi: "jednakost prava po zakonu neće biti uskraćena niti umanjena od strane Sjedinjenih Država ili bilo koje države na osnovu pola", mogao da postane deo Ustava.

Kao i žene koje su se borile za prava glasa, Smil kaže da je "amandman za jednaka prava veoma važan jer se njime uspostavlja pravilo da sve žene moraju da budu tretirane jednako po našem Ustavu."

Između ostalog, objašnjava da bi se time okončala diskriminacija u platama, obrazovanju i osiguranju, i pomoglo da se spreči nasilje nad ženama.

XS
SM
MD
LG