Linkovi

Klint Vilijamson: Postavljamo temelje za višegodišnje istrage o ratnim zločinima u Ukrajini


Arhiva: Klint Vilijamson, američki diplomata i istražitelj ratnih zločina.

Klint Vilijamson, nekadašnji američki ambasador za ratne zločine koji je kao pravnik učestvovao u radu Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, sada vodi Savjetodavnu grupu za ratne zločine u Ukrajini, koju su uspostavile SAD, EU i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Za Gruzijski servis Glas Amerike je govorio o istragama i procesuiranju ratnih zločina – ne samo onih koje su počinili Rusi, već i Ukrajinci – te objašnjavao mogućnosti za osnivanje međunarodnih sudova koji bi zločine kažnjavali.

Glas Amerike: Šta se trenutno dešava sa istragama o ratnim zločinima u Ukrajini? Ko vodi istrage, ko prikuplja dokaze i kako u cjelini funkcioniše taj proces?

Vilijamson: Svaki pogled na to mora početi iz perspektive o tome koliko je veliki obim svega toga. U ovom trenutku, kancelarija glavnog tužitelja je identifikovala približno 66.000 zločina koje potencijalno istražuje. To su zločini koji su prijavljeni. Svakako da postoje i određena dupliciranja, ima nekih pogrešnih izvještaja, pa će se brojke smanjiti, ali to je i dalje ogroman broj slučajeva kojima se treba pozabaviti. Primarna odgovornost za istragu i konačno procesuiranje ovih zločina leži na kancelariji glavnog tužitelja u Ukrajini i njihovim agencijama za sprovođenje zakona: državnoj bezbjednosti, državnoj istražnoj kancelariji i nacionalnoj policiji. Oni su ti koji su odgovorni za istraživanje ovih slučajeva, prikupljanje dokaza i materijala koji će dovesti do optužnica. Ono što mi u međunarodnoj zajednici činimo je da ih podržavamo u tom naporu. Pružamo savjete i pomoć, pokušavajući obezbijediti stručnost ljudi koji su to radili u drugim situacijama, bilo na međunarodnim sudovima ili u domaćim jurisdikcijama.

Glas Amerike: Dobro je što ste spomenuli međunarodnu zajednicu i međunarodni aspekt, pošto ste vi jedan od vodećih eksperata, te ste imali važnu ulogu u nekim od ranijih istraga o ratnim zločinima. Svijetu je trebalo mnogo vremena da dođe do koncepta Međunarodnog krivičnog tribunala – koja je uloga tog tribunala u Ukrajini u ovom trenutku?

Vilijamson: Međunarodni krivični tribunal je aktivno uključen u istrage o ratnim zločinima u Ukrajini i ima nadležnost za to. Ukrajina ih je pozvala i zapravo su bili uključeni u istrage proizašle iz invazije i okupacije teritorija u Donjecku i Lugansku 2014. godine, te na Krimu. Dakle, oni su već tamo radili kada je Rusija pokrenula ovu invaziju u februaru 2022. Od tada su proširili svoju istragu, imaju timove na terenu i mi vrlo blisko sarađujemo s njima. Takođe, ukrajinska vlada ima veoma dobar odnos sa Tribunalom i mislim da postoji prilično jasna ideja o podjeli odgovornosti između Tribunala i nacionalnih vlasti. Mislim da je ovdje važno napomenuti da, iako je Tribunal angažovan, postoje ograničenja u tome koliko on može uraditi. Trenutno imaju globalnu nadležnost. Oni se bave sa 16 drugih situacija širom svijeta. I tradicionalno, nikada nisu procesuirali više od pet ili šest ljudi iz bilo koje situacije. Dakle, čak i ako bi udvostručili taj broj u Ukrajini, još uvijek govorimo o malom broju, možda o 10, 12, ili 15 ljudi. Dakle, svi ostali će se morati rješavati u nacionalnom sistemu. Dakle, 99 odsto ili više ovih slučajeva koji uključuju stotine, potencijalno hiljade počinilaca, će biti odgovornost ukrajinskih vlasti.

Glas Amerike: Imamo primjer iz Sirije, gdje je procesuiranje potencijalnih ruskih ratnih zločina praktično propalo u UN-u jer su Kina i Rusija stavile veto za uspostavljanje bilo kakvog mehanizma koji bi istraživao zločine. U kojoj mjeri je Tribunal danas ograničen?

Vilijamson: U Ukrajini imamo jedinstvenu situaciju. Uključen sam u te poslove gotovo 30 godina i čest scenario je, kako ste i naveli, primjerice u Siriji i Mijanmaru, bio da nema ni domaće ni međunarodne odgovornosti za zločine. Domaće nema jer su u takvim konfliktima vlade umiješane u zločine, pa se protive takvim naporima, a međunarodna nastojanja su blokirana zbog veta Kine ili Rusije u Savjetu bezbjednosti UN-a. Ono što je jedinstveno u Ukrajini je da imate vrlo snažne domaće kapacitete za istraživanje i procesuiranje zločina. Ovo je demokratski izabrana vlada koju smo svi mi na Zapadu podržavali, imaju sposobnosti, imaju zakonski mandat i nadležnost za istraživanje i procesuiranje zločina. Ali imate i međunarodnu mogućnost preko Tribunala. Ukrajina je potpisala sporazum, izražavajući namjeru da postane članica Tribunala, ali ga parlament nikada nije ratifikovao. Međutim, ono što su učinili umjesto ratifikacije je da su pozvali Tribunal da izvrši nadležnost, u kontekstu ruske invazije 2014. godine. Tribunal prema svom statutu ima zakonsko ovlašenje da istražuje zločine koji se dogode na teritoriji Ukrajine, a zatim su ovlašteni da nastave sa bilo kojim krivičnim progonom koji proizađe iz tih istraga.

Glas Amerike: Ukrajinci takođe traže poseban tribunal za zločine u Ukrajini. Šta mislite o tome i da li su za to potrebni međunarodni konsenzus i uključenost UN-a? Kako taj proces funkcioniše?

Vilijamson: Vratiću se na tribunale za Jugoslaviju i Ruandu, koji su bili prvi takvi napori u međunarodnoj pravdi u 50 godina nakon suđenja na kraju Drugog svjetskog rata u Nimbergu i Tokiju. Tribunale za Jugoslaviju i Ruandu je osnovao Savjet bezbjednosti UN-a, 1993. i 1994. godine. I od tada, svaki sličan tribunal je na neki način osnovan kroz procese u UN-u, poput specijalnih sudova za Sijera Leone i Liban. Jedini izuzetak je specijalni sud na Kosovu, koji je osnovan preko Evropske unije. Tako da smo vremenom svjedočili inovativnijim načinima za kreiranje međunarodnih mehanizama za odgovornost. To ne mora da se dogodi kroz UN, ali u takvim slučajevima, put za osnivanje tribunala postaje komplikovaniji. Mislim da je dobra ideja osnivanja posebnog međunarodnog tribunala za Ukrajinu i da postoje uvjerljivi pravni i politički argumenti za to. Ali izazov će biti u praktičnim procesima da se do toga dođe. Teško je uraditi nešto u UN-u, kada imate dvije stalne članice Savjeta bezbjednosti, Kinu i Rusiju, koje se protive. Tako da čak i ako Generalna skupština usvoji rezoluciju o uspostavljanju suda, biće veliki izazov to implementirati preko UN-a.

Moguće je da regionalne organizacije, poput EU i Savjeta Evrope imaju neku ulogu u tome. To može biti učinjeno kroz koaliciju zainteresovanih država. Ali u tom slučaju se postavlja pitanje da li imate dovoljno zemalja koje to podržavaju, da bi to imalo legitimitet. Međunarodna podrška tome mora biti značajna. U ovom trenutku, postoji ogromna međunarodna podrška za Ukrajinu i za odgovornost za zločine u tom konfliktu, ali pitanje je da li bi se to nastavilo i u smislu podrške, finansijske i političke, za uspostavljanje takvog suda.

Ono što Ukrajina traži je međunarodni tribunal koji bi se konkretno mogao pozabaviti pitanjem zločina agresije, koja je originalno nastala po principima suđenja u Nimbergu. To je bilo najjače obrazloženje za stvaranje specijalnog suda, jer riječ o zločinu kojim se ne može baviti Međunarodni krivični tribunal, niti se njime može baviti u okviru ukrajinskih zakona, osim u vrlo ograničenim okolnostima.

Glas Amerike: Koja bi bila kritična masa za uspostavu posebnog tribunala? Pola Generalne skupštine, ili nešto drugo?

Vilijamson: Mislim da sve zavisi od toga kako bi se to uradilo. Da ide preko UN-a, to bi sigurno zahtijevalo barem većinu država članica UN-a. Ako to planirate učiniti kroz regionalnu organizaciju kao što je EU ili Savjet Evrope, riječ je o manjoj grupi država, uz možda još neke, koje bi to mogle podržati. Na primjer, specijalni sud za Kosovo koji je osnovan da se bavi ratnim zločinima na Kosovu 1999. osnovan je kroz EU, ali uz pet dodatnih država: SAD, Kanadu, Švajcarsku, Tursku i Norvešku, koje tradicionalno podržavaju mirovne misije EU. Dakle, možete početi s regionalnim organizacijama kao što je EU, a zatim možda graditi iz toga. Ali mislim da se želite pobrinuti da imate dovoljno vlada, dovoljno zemalja, koje to podržavaju ovo, kao i određenu raznolikost zemalja, kako bi sve to imalo legitimitet, da ne izgleda kao da je riječ o jednostranom procesu. I svakako, ako preduzimate bilo kakve međunarodne napore, mislim da je vrijedno napomenuti da se moraju posmatrati zločini s obje strane. Ako je bilo zločina koje su počinili Ukrajinci, oni bi za njih trebali odgovarati, kao što bi i Rusi trebali odgovarati.​

Glas Amerike: Sigurno ste vidjeli izvještaj Hjuman Rajts Voča koji govori o ruskim zločinima i korištenju zabranjene municije, ali i o Ukrajini – ako Rusija čini zločine, to ne daje pravo Ukrajini da radi istu stvar. Kakva je vaša reakcija na to?

Vilijamson: Da, apsolutno. Zakoni ratovanja su obavezujući za sve strane. Čak i ako Ukrajina brani svoju teritoriju od agresije, što ona i radi, oni se i dalje moraju pridržavati međunarodnih zakona rata. Ukrajnske vlasti sa kojima sam razgovarao su to uvijek naglašavale. Mislim da razumiju da se moraju pobrinuti da se Ukrajina pridržava tih zakona. U najmanju ruku, Ukrajina u ovom trenutku ima visoko moralnu premoć i ne mislim da zvaničnici žele da ona to izgubi. Znaju da se moraju pobrinuti da ako se zločini dogode na ukrajinskoj strani, oni koji ih počine moraju odgovarati za to. U Ukrajini sam bio otprilike sedam dana nakon što je rat počeo, na poziv njihove bivše glavne tužiteljke, dok su se pokušavali organizovati da neposredno reaguju na ruske zločine – i oni su sami na prvom sastanku pokrenuli pitanje odgovornosti ukrajinskih vojnika koji su počinili zločine, te priznali da je to njihova nadležnost. Mislim da su oni tome posvećeni. Ali to je politički teško. Teško je kada branite svoju zemlju, a imate zatvoren relativno mali broj ruskih počinilaca, da sudite Ukrajincima pod tim okolnostima. Ali opet, nisam zabrinut o njihovoj volji da istražuju i proceusiraju.

Glas Amerike: Predsjednik Džo Bajden potpisao je zakon „Pravde za žrtve ratnih zločina“, koji proširuje obim onih koji mogu biti predmet procesuiranja zbog ratnih sločina. Kako taj zakon pomaže SAD u istraživanju zločina u Ukrajini, a šta to znači za Ukrajinu?

Vilijamson: Taj zakon proširuje nadležnost za krivični progon pojedinaca koji su počinili ratne zločine, a nalaze se u SAD. Prethodno je nadležnost bila ograničena na slučajeve u kojima su američki državljani ili stalni stanovnici bili počinioci ili žrtve zločina. To znači da sada i oni koji nisu američki državljani ili nisu počinili zločine protiv Amerikanaca, mogu biti pozvani na odgovornost pred američkim sudovima ako borave na teritoriji SAD. Na primjer, ako je neko emigrirao u SAD iz Rusije, a bio je član ruskih snaga bezbjednosti i umiješan u ratne zločine, te se nastanio u SAD, pa za dvije ili tri godine bude otkriveno da je učestvovao u činjenju ratnih zločina, ta bi osoba mogla biti procesuirana u Americi. Dakle, riječ je o proširenju nadležnosti SAD za krivični progon takvih pojedinaca. Ali to je još uvijek prilično ograničenog opsega i zavisi od toga da li se osoba nalazi na američkom tlu. Mislim da će uticaj biti donekle ograničen, ali to je bila vrlo pozitivna stvar koju je Kongres učinio. Riješio je rupu u zakonu SAD i proširio nadležnost, a to će imati uticaj daleko izvan Ukrajine. Imamo puno ljudi koji dolaze u ovu zemlju iz zona sukoba širom svijeta. Neki od njih imaju krvave ruke i to će omogućiti da odgovaraju pred zakonom.​

Glas Amerike: Koliko mislite da je realistično da će visoki zvaničnici Rusije, uključujući i predsjednika te zemlje, odgovarati za ratne zločine počinjene u Ukrajini?

Vilijamson: Mislim da je kratkoročno vrlo malo vjerojatno da ćemo vidjeti Vladimira Putina, ministre ruske vlade, najviše generale ruske vojske, na optuženičkoj klupi i na sudu. Svi ti ljudi su u Rusiji, izvan dometa ukrajinskih zvaničnika i međunarodne zajednice. Dakle, osim ako se u Rusiji ne promijeni vlada koja bi bila više orjentisana na vladavinu prava, vrlo je malo vjerojatno da će bilo koja od ovih osoba ikada biti izručena radi suđenja. To ipak ne znači da je ovo uzaludan napor. Ako su pojedinci optuženi, te optužnice ostaju na snazi. Slučajevi kršenja međunarodnog humanitarnog prava ne zastarijevaju. Dakle, za 10 ili za 20 godina, ako neko od ovih ljudi bude putovao u vilu na jugu Francuske, i bude prolazio kroz aerodrom, mogao bi biti uhapšen. Takođe, Ukrajina ima zakonsku odredbu za suđenje u odsustvu, pa bi mnogi od tih ljudi mogli biti procesuirani. Dokazi bi se mogli prezentovati svijetu da ih vidi. A optužnice i potjernice ostaju na snazi dugo vremena. Pa čak i ako ne budu izvedeni pred sud, to će sigurno ograničiti njihov način života, neće im dozvoliti da se uključe na svjetsku pozornicu na način na koji su to možda ranije činili i uvijek bi morali brinuti o tome da li će biti uhapšeni. To bi ojačalo argumente za održavanje sankcija protiv njih i protiv vlade.

Glas Amerike: Zbog čega je važno voditi ove istrage i pozivati na odgovornost počinilaca?

Kada sam 1994. godine počeo raditi na sudu za Jugoslaviju, mislim da se vrlo malo ljudi nadalo da će Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju mnogo postići. Mislim da su ljudi uglavnom mislili da će, u najboljem slučaju, biti uhapšeno i procesuirano nekoliko logorskih čuvara nižeg nivoa, a zatim će sud nestati, bez da je uhvaćen neko od viših zvaničnika. Međutim, sud je na kraju uspio optužiti i procesuirati Slobodana Miloševića, prvog aktuelnog šefa države kojeg je međunarodni sud ikada optužio, zatim Radovana Karadžića, Ratka Mladića, vođe bosanskih Srba i druge. Od tada smo vidjeli ljude poput Sadama Huseina, Čarlsa Tejlora, Omara al-Bašira, koji su izvedeni pred sud. Ono što se smatralo gotovo nemogućim nije postalo sasvim rutina, ali sada postoji očekivanje da će se pokrenuti neka vrsta procesa odgovornosti ako ljudi počine zločine velikih razmjera. Tako da mislim da će ova evolucija razmišljanja među ljudima širom svijeta u konačnici imati uticaj na postupke pojedinaca koji čine zločine. Još nismo do toga došli. Ovo je evolucijski proces. Kada pogledate koliko je napretka učinjeno u 28 godina otkako je Tribunal za bivšu Jugoslaviju počeo djelovati, postoji ogroman napredak. Stoga je važno da se ti ljudi drže odgovornim. Važno je da uspostavimo vladavinu prava kao standard prema kojem svijet i nacije upravljaju svojim aktivnostima i međusobnom interakcijom. Ruska agresija i invazija na Ukrajinu bila je najočiglednije nepoštovanje vladavine prava koje smo vidjeli u novijoj istoriji. Zato je važno da ljudi koji su bili uključeni u te odluke, koji su nadgledali činjenje zločina, a nisu uspjeli vladati svojim snagama, nisu kaznili one koji su počinili zločine, odgovaraju za to. I mislim da smo na dobrom putu da to učinimo. Ali, kako često kažemo našim ukrajinskim kolegama, ovo nije sprint, ovo je maraton. To je proces koji će trajati godinama. A ono što sada radimo je postavljanje temelja za to.

XS
SM
MD
LG