Linkovi

Staljinova statua izronila iz dubina


Josif Staljin.

Napisao: Robert Coalson, RFE/RL na osnovu izvještavanja RFE/RL Ruskog servisa, dopisnika Marka Krutova (Prevela: Asja Hafner)

U moćnom filmu iz vremena perestrojke, ‘Pokajanje’, leš lokalnog zvaničnika koji liči na Staljina misteriozno se iznova pojavljuje uprkos naporima lokalaca da ga pokopaju i tako okrenu leđa posljedicama njegovih zločina.

Sada, grad Kusa u oblasti Čeljabinsk, prolazi kroz nešto zastrašujuće slično, prizore pokojnog sovjetskog diktatora koji se neočekivano pojavljuje iz prošlosti i otvaraju stare rane.

Ranije u avgustu, lokalni zvaničnici počeli su s opravkom dvije stotine godina stare brane na rijeci Kusa tako što su snizili nivo vode u jezeru. Dana, 2. avgusta, lokalni fotograf Andrej Parfjonov i njegova porodica šetali su pokraj blatne obale kada su se našli pred strogim licem Jozefa Staljina.

“Ako se sjetimo vremena prije 60 godina kada je umro Staljin [u martu 1953.], Nikita Hruščov je rekao da moramo okončati kult ličnosti”, kaže Natalija Rostovtseva, direktorica Istorijskog muzeja Kusa. “Staljinov spomenik je stajao u gradskom parku grada Kusa, jedinom parku u gradu, omiljenoj lokaciji gdje su se građani opuštali. Mnogi stanovnici su tvrdili da je napravljen od lijevanog željeza. Drugi su govorili da je napravljen od bronze.”

Kratko nakon što je takozvani tajni govor sovjetskog vođe, Hruščova na 20-godišnjici sovjetske Komunističke partije u februaru 1956. praktično osudio Staljinove zločine, lokalni stanovnici skinuli su kip, porazbijali ga na komade a dijelove pobacali u jezero kroz rupe napravljene u ledu.

“U muzeju smo se dugo nadali da ćemo naći neke dijelove”, nastavlja da objašnjava Rostovtseva, opisujući kako ju je Parfjonov nazvao s vijestima o svom otkriću. “Moj suprug i ja smo se odmah odvezli tamo, došao je još jedan radnik muzeja. Potvrdili smo da se radi o fragment gornjeg dijela spomenika.”

​Navodi da je jedan od razloga zašto ljudi iz muzeja nisu uspjeli da otkriju kip ranije bio to što se nalazio na suprotnoj strani od one na kojoj je spomenik originalno stajao.

Rostovtseva i njene kolege bili su u stanju da utvrde da je kip, zapravo, napravljen od betona “veoma dobre sovjetske kvalitete”. Glava i poprsje su velikim dijelom očuvani osim dijelova koji se nalaze u predjelu vrata gdje je uspravljeni kip bio zakačen i povučen na zemlju.

Sljedećeg dana oko diktatora su se okupili Rostovtseva, gradonačelnik Valerij Vasenjov i “improvizovani komitet” lokalnih uglednih građana kako bi odlučili o njegovoj sudbini. Odlučeno je da sakupe sve dijelove i izlože ih u dvorištu ispred gradskog muzeja.

“Planirali smo da dozvolimo slobodan ulaz tokom tri nedjelje a onda, početkom septembra… unesemo ga u muzej i osmislimo plan - kako ga izložiti u budućnosti. Imali smo namjeru da restauriramo spomenik nakon što se konsultujemo sa stručnjacima.”

“Nisam smatrala da trebamo obnoviti spomenik u gradu, ali odluku o tome treba da donese gradonačelnik i načelnik naše oblasti u konsultaciji s javnošću i veteranima.”, dodala je.

Odlučeno je da će se dijelovi ukloniti 6. avgusta kako bi se novinarima ali i svima ostalima iz čeljabinske oblasti ali i dalje dalo vremena da prisustvuju događaju.

Tada su stvari postale čudne.

Tokom vikenda, grupa ljudi koji predstavljaju lokalni ogranak prokremljinske, prostaljinističke javne organizacije s imenom Bit vremena, upala je i odvezla fragmente Staljinovog spomenika. Grupu je predvodio lokalni biznismen po imenu Sergej Stafejev s kojim je Rostovtseva već prije imala nesuglasica.

Grupa je najavila planove da obnovi kip i podigne ga na gradskom trgu u Kusu.

Na konferenciji za medije u Čeljabinsku koja se održala 10. avgusta, Stafejev je rekao da nema povjerenja u lokalne vlasti da će se odnositi na odgovarajući način prema Staljinovom kipu s obzirom na “žalosne uslove” u kojima se nalaze sovjetski spomenici u gradu Kusu, što uključuje i spomenik Lenjina koji još uvijek dominira gradskim trgom – Trgom Revolucije.

Iako je Stafejev porekao da je grupa “ukrala” kip, on nema namjeru da ga vrati.

“Oni hoće da kip izlože u dijelovima, onako kako je nađen – samo da očiste i poređaju,” kaže. “Ali mi hoćemo da ga obnovimo i ponovo podignemo. Tražit ćemo referendum.”

Stafejev je tvrdio da je već sprovedeno istraživanje na društvenim mrežama koje je pokazalo da “80 posto” onih koji su odgovorili na pitanje želi da se spomeniku vrati njegovo počasno mjesto.

“To je naša istorija”, rekao je. “Staljin je istorijska figura koja je znatno oklevetana. Postoje različita mišljenja o njegovoj ličnosti ali zahvaljujući njemu mi smo pobijedili u ratu. Uzmite na primjer Sjedinjene Američke države. Tamo niko ne kuka i ne kažnjava se zbog stvari koje su uradile njihove vođe. Pogledajte Veliku ekonomsku krizu. Koliko ljudi je u tom periodu umrlo od gladi? Danas niko ne govori da je to bio ‘genocid nad vlastitim narodom’. Oni taj period samo zovu Velika ekonomska kriza”.

“U porodici mog oca takođe je bilo ljudi koji su bili pod opresijom”, dodaje Safejev. “Ali to nije cijela priča. S jedne strane, Staljin nije lično potpisivao naređenja. S druge, koncept ‘pritiska’ ne znači da su svi bili ubijani. I treća stvar je potreba da se uspostave stvarne brojke, da se one objave i da se uspostavi šta je istina a šta ne.”

Grad Kusa ima fascinantnu pozadinsku priču za ovu kontroverzu. Grad s nekih 18.000 stanovnika osnovan je 1778. godine kada je 50 kmetskih porodica tu premješteno kako bi izgradili željezaru. Oni su takođe izgradili branu koja se trenutno popravlja.

Ovi originalni radnici u željezari postali su osnova za sadašnju fabriku koja i dan danas ima monopol na zapošljavanje u gradu. Željezara je nekada bila poznata po svojim ukrasnim komadima među kojima su bile i biste ličnosti iz kulture ali danas se veoma rijetko prave takvi odlivci – iako je proizvela bistu predsjednika Vladimira Putina koja je izložena u muzeju u kojem radi Rostovtseva.

Grad je dosta dobro prošao za vrijeme Staljinove vladavine, kaže lokalni penzioner Anatolij Blinovski, koji je napisao dvije knjige o lokalnoj istoriji iz tog perioda. Prema Blinovskom, ne više od “60 ili 70” ljudi iz Kusa bilo je pod pritiskom za vrijeme diktatora.

Iako je čak i otac Blinovskog bio žrtva Stanljina, istoričar odbija da osuđuje taj period istorije.

“Debata [o Staljinovom spomeniku] se nastavlja”, kaže. “Ljudi pričaju o tome a novine pišu o tome. Mislim da sam život, sama istorija, će naći mjesto za te ostatke. To nije na nama – bliskim rođacima ljudi [koji su živjeli pod Staljinom] – da sude o staljinizmu. Taj pogled je još uvijek previše subjektivan.”

“Ima još živih ljudi koji su potomci onih koji su bili pod pritiskom ili onih koji su taj pritisak vršili.”, dodao je. “Nije na nama da sudimo ko je više kriv: potlačeni ili tlačitelji. Moći ćemo da sagledamo te stvari objektivno za pet ili čak osam generacija. Spomenik su podigli ljudi iz tog perioda. Spomenik su maknuli isto ljudi iz tog perioda.”

Staljinovo nasljeđe stavlja grad Kusu na veliko iskušenje, smatra Blinovski.

“Ja sam napisao dvije knjige, jednu o Kusi i jednu o Jemanzhelinsku, gdje sam odrastao.”, objašnjava. “Oni su sasvim različiti. Stanovništvo Jemanzhelinska čini 90 posto potomaka potlačenih. Ali Kusa je samo malo vidjela od terora – tek nekoliko pojedinačnih slučajeva. Zbog toga se Kusa sada nalazi u komplikovanoj situaciji. To je izolovan grad. Uvijek je bio skrajnut.”

“Ovdje ljudi imaju svoj način razmišljanja.”, kaže. “Pošto ih opresija nije jako pogodila, oni nemaju izgrađen stav prema tome. Neki smatraju da je bilo pogrešno, a neki misle suprotno. Ali jasna većina još uvijek nije formirana ni na jednoj od ove dvije strane.”

Tekst je u celosti prenet sa sajta Radija Slobodna Evropa.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG