Deklaracija o zajedničkom jeziku, koja je pre nekoliko nedelja uzburkala javnost u regionu, ponajpre onu nacionalistički opredeljenu, pojavila se kao proizvod razmišljanja grupe lingvista, književnika, novinara i drugih intelektualaca. Ljudi koji su Deklaraciju napisali, poznati su kao oni koji se godinama suprotstavljaju raširenim nacionalističkim i jezičkim politikama, a sam projekat je inicirala knjiga "Jezici i nacionalizmi", lingvistkinje Snježane Kordić.
"Osnovna namera projekta Jezici i nacionalizmi jeste da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizuje pitanje postojanja četiri 'politička' jezika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka već godinama neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom", stoji u "ličnoj karti" projekta.
Sama deklaracija počinje sledećom konstatacijom: "Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan. Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost".
"Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika", nastavlja se u deklaraciji.
U deklaraciji se dalje tvrdi da insistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju dece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gde one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.
O ovoj deklaraciji prošlog vikenda razgovaralo se i u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminacju.
Snježana Kordić rekla je da je ostala iznenađena što je isprva oko 250 prominentnih intelektualaca iz svih republika podržalo Deklaraciju, što je "prvi put nakon četiri stoleća da intelektualci potpisuju da imamo zajednički jezik". Iako je u Hrvatskoj bilo burnih reakcija odmah nakon predstavljanja Deklaracije, Kordić je podsetila da ona nije izostala ni u Srbiji, samo sa zakašnjenjem, jer su se u to vreme održavali izbori.
"U Srbiji je reakcija kasnila, ali je onda ipak krenula ista priča – da je to jedan jezik, srpski, a da su drugi jezici manje vredne verzije tog jednog i jedinog ispravnog. Slični narativi o jedinom, prvom i najstarijem jeziku prisutni su i u drugim našim državama, a to je tipično za svaki nacionalizam", rekla je Kordić.
Deklaracijom se poziva na racionalnost i objašnjava nešto što je svima očigledno, a to je da imamo isti jezik i da prema tome ne trebamo prevodioce i tumače, koji inače postoje u državnoj administraciji, rekao je Teofil Pančić, novinar i publicista iz Beograda.
Protivnici Deklaracije i teze da se radi o zajedničkom policentričnom jeziku isfrustrirani su činjenicom da se mi međusobno razumemo, rekao je Pančić. Devedesetih godina nacionalizam je bio genocidan, ali "sada se profinio i postao multikulturalan". Primer koji Pančić često navodi je autobuska stanica u Subotici, gde stoje tri natpisa: Autobuska stanica na ćirilici, Autobusni kolodvor na latinici i isto to na mađarskom, a oblik koji nedostaje jeste onaj koji se zapravo najviše koristi, a to je Autobuska stanica na latinici.
"Svaka grupa ljudi koja sebe, sa punim pravom, proglasi za naciju, etnos, samim tim tvrdi da ima pravo i da ima zaseban jezik, iako to ništa u stvarnosti ne potkrepljuje. I činjenica da naše politike, nacionalističke, ali česdto i one koje su koliko-toliko demokrate, i iz dobrih namera pristaju na tu vrstu ucene i kažu‚ nađite mi 15 ljudi koji tvrde da je njihov jezik zaseban, daćemo im škole na jeziku i sve što treba‘. To je legitimisanje onog najgoreg u tim nacionalističkim politikama", rekao je Pančić.
Ovaj dokument, nastavlja on, nastoji da na jedan pristojan i krajnje inkluzivan način, koji nikoga ne isključuje, kaže "to je sve u redu, ali hajde da se dogovorimo da su činjenice elementarne – da tamo gde se može komuniirati bez prevodioca, bilo u svakodnevnom životu ili praćenjem medija i književnosti, da tamo ne može biti govora o više jezika, bez obzira na države i nacije".
On je podsetio i na primer kada se u Sjedinjenim Državama dodeljuje "Oskar". "Oni britanski film ne smatraju za film na stranom jeziku, iako je Velika Britanija druga država, čak na drugom kontinentu", primetio je. "Samo sam za to da i kod nas ostvarimo taj elementarni princip. I tu smo naravno naleteli na najtvrđe otpore, jer se suviše mnogo ne samo predrasuda, nego i suviše mnogo interesa – političkih, materijalnih i svih drugih".
Reakcije na koje je projekat naišao, Pančić naziva radikalnošću. "To je radikalnost nečega što nikako nije trebalo da bude radikalno. Trebalo je da bude uistinu banalna konstatacija, ali ona nije banlana jer za njoj postoji potreba. A ako postoji potreba, ne može biti banlano jer očigledno postoji suviše jak otpor na drugoj strani".
Pančić se osvrnuo i na ponovnu ekspanziju priče o ćirilici, "srpskom fetišu".
"Sada se novim zakonom proširuje službena upotreba na čitavu javnu upotrebu, i time diskriminišu građani i organizacije koje pišu latinicom", rekao je Pančić.
Igor Štiks, pisac i naučnik, govorio je o ideji zajedničkog jezika kao ključnom mestu koje smeta protivnicima Deklaracije, koji jezičku podelu koriste kao sredstvo manipulacije, prenosi Danas.
"Protivnici su se tu pokazali vrlo nespretnim i s njihove strane su samo pale teške optužbe za antisistemsko i antinacionalno djelovanje. Deklaracija o zajedničkom jeziku se može ili prihvatiti ili joj se suprotstaviti teško odbranjivom tezom da su u pitanju različiti jezici", rekao je Štiks.
Dragan Markovina, istoričar, pisac i osnivač Nove ljevice, svedočio je o jezičkom teroru kojem je bio izložen u Hrvatskoj, kada su mu ispravljali "vjerovatno" u "vjerojatno", ili "tokom" u "tijekom", ili kada je morao da plati administrativni prevod sa ćirilice na latinicu (50 evra). Takođe je govorio o "iskrenom uvjerenju" desnice da oni pripadaju skupini koja radi na ponovnom ujedinjenju Jugoslavije.
"Ne prođe dan u Splitu da mi neko ne dobaci da sam četnik ili Jugoslaven", priča Markovina.
Skup je organizovalo udruženje Krokodil, uz podršku ForumZFD.
Na projektu pisanja deklaracije radile su četiri partnerske organizacije iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije i u saradnji sa radnom grupom projekta koju čine najuticajniji eksperti na ovom polju: prof. dr Snježana Kordić iz Hrvatske, prof. dr Hanka Vajzović iz BiH, prof. dr Ranko Bugarski iz Srbije i Božena Jelušić iz Crne Gore, pokrenule projekat Jezici i nacionalizmi.
Deklaraciju možete pročitati i potpisati ovde.