Italija se posle prošlomesečnih izbora našla u političkoj blokadi, sa parlamentom gotovo ravnomerno podeljenim na tri frakcije. Istovremeno, ekonomska kriza u zemlji se nastavlja, ugrožavajući stabilnost eurozone.
Italijani su iznenadili svet, a možda i same sebe – podelivši glasove između osramoćenog bivšeg premijera Silvija Berluskonija, umereno levičarske koalicije i protestnog pokreta koji vodi bivši komičar. Sadašnji premijer, ekonomista priznat u međunarodnoj zajednici, dobio je svega 10 odsto glasova.
Par penzionera, Gabrijela Mađini i Mario Pezela, bili su iznenađeni kao i svi drugi. Oni su zabrinuti za svoje finansije, a još više za svoje unuke.
„Kad pomislim na budućnost, nisam velika optimistkinja. Mislim da je nespokojstvo najrasprostranjenije osećanje u celoj Italiji.“
Razlog za brigu je dobar. Stopa nezaposlenosti je gotovo 12 odsto. Italija praktično već više od deset godina ne ostvaruje ekonomski rast. Zemlja se bori da plati kamatu na ogroman kredit i potrebne su široke reforme da bi ponovo bila kompetitivna. A sada je blokiran i parlament.
„Rekao bih da je ovo najgori ishod, najgori scenario kojem smo mogli da se nadamo“, kaže Nikola Bori, profesor ekonomije na univerzitetu "Luis Gvido Karli".
Profesor ekonomije Nikola Bori kaže da vlada, čak i ako bude formirana, neće imati moć da preduzme neophodne korake za oživljavanje italijanske ekonomije i prekid priča o kolapsu 17-očlanog eurosistema.
„Mogli bismo da se nađemo u situaciji u kojoj je zaista teško, politički teško, otplaćivati naš dug. A znate da će eurozona, ako Italija reši da prestane da plaća dug, biti prošlost.“
Evropski lideri su rešeni da to ne dozvole. A najmanje jedan dugogodišnji italijanski analitičar, Andrea Marđeleti, veruje da će njegova zemlja proći kroz ovu ekonomsku, a sada i političku krizu.
„Moramo da proučimo rezultate i pronađemo dobar put ka, da tako kažem, ‘italijanskom rešenju’.“
Taj optimizam međutim ne impresionira profesora Borija.
„Kad kažemo ‘italijansko rešenje’, mislimo na nekakav sporazum koji ne obuhvata bilo kakve reforme. Prema tome, ako je to ‘italijansko rešenje’, meni se to ne dopada.“
A ne dopada se ni Gabrijeli i Mariju, čije su penzije već zamrznute, dok cene skaču, što dovodi u tesnac čak i relativno dobro stojeće ljude poput njih.
„To je za nas bilo užasno iznenađenje, za većinu ljudi.“
„Polažem nadu u budućnost. Mislim da je italijanski narod dovoljno čvrst, dovoljno inteligentan, da reši krizu“, kaže Mario Pezela, profesor u penziji.
Ali to je sada teže nego ikada, s obzirom na blokadu parlamenta. Niko ne očekuje veći napredak barem dok ne prođu novi izbori, do kojih bi moglo da dođe pre kraja godine.
Italijani su iznenadili svet, a možda i same sebe – podelivši glasove između osramoćenog bivšeg premijera Silvija Berluskonija, umereno levičarske koalicije i protestnog pokreta koji vodi bivši komičar. Sadašnji premijer, ekonomista priznat u međunarodnoj zajednici, dobio je svega 10 odsto glasova.
Par penzionera, Gabrijela Mađini i Mario Pezela, bili su iznenađeni kao i svi drugi. Oni su zabrinuti za svoje finansije, a još više za svoje unuke.
„Kad pomislim na budućnost, nisam velika optimistkinja. Mislim da je nespokojstvo najrasprostranjenije osećanje u celoj Italiji.“
Razlog za brigu je dobar. Stopa nezaposlenosti je gotovo 12 odsto. Italija praktično već više od deset godina ne ostvaruje ekonomski rast. Zemlja se bori da plati kamatu na ogroman kredit i potrebne su široke reforme da bi ponovo bila kompetitivna. A sada je blokiran i parlament.
„Rekao bih da je ovo najgori ishod, najgori scenario kojem smo mogli da se nadamo“, kaže Nikola Bori, profesor ekonomije na univerzitetu "Luis Gvido Karli".
Profesor ekonomije Nikola Bori kaže da vlada, čak i ako bude formirana, neće imati moć da preduzme neophodne korake za oživljavanje italijanske ekonomije i prekid priča o kolapsu 17-očlanog eurosistema.
„Mogli bismo da se nađemo u situaciji u kojoj je zaista teško, politički teško, otplaćivati naš dug. A znate da će eurozona, ako Italija reši da prestane da plaća dug, biti prošlost.“
Evropski lideri su rešeni da to ne dozvole. A najmanje jedan dugogodišnji italijanski analitičar, Andrea Marđeleti, veruje da će njegova zemlja proći kroz ovu ekonomsku, a sada i političku krizu.
„Moramo da proučimo rezultate i pronađemo dobar put ka, da tako kažem, ‘italijanskom rešenju’.“
Taj optimizam međutim ne impresionira profesora Borija.
„Kad kažemo ‘italijansko rešenje’, mislimo na nekakav sporazum koji ne obuhvata bilo kakve reforme. Prema tome, ako je to ‘italijansko rešenje’, meni se to ne dopada.“
A ne dopada se ni Gabrijeli i Mariju, čije su penzije već zamrznute, dok cene skaču, što dovodi u tesnac čak i relativno dobro stojeće ljude poput njih.
„To je za nas bilo užasno iznenađenje, za većinu ljudi.“
„Polažem nadu u budućnost. Mislim da je italijanski narod dovoljno čvrst, dovoljno inteligentan, da reši krizu“, kaže Mario Pezela, profesor u penziji.
Ali to je sada teže nego ikada, s obzirom na blokadu parlamenta. Niko ne očekuje veći napredak barem dok ne prođu novi izbori, do kojih bi moglo da dođe pre kraja godine.