Urednik
i izdavač časopisa “Odbrana i spoljni poslovi - strateška politika”,
Gregori Kopli govori za "Glas Amerike" o spoljnopolitičkim strateškim
opcijama SAD i Evropske unije.
Kopli: “Spoljna politika Baraka
Obame bi, paradoksalno, mogla da se pretvori u izolacionističku, upravo
zbog tendencije stavljanja preteranog naglaska na diplomatiju i
politiku ustupaka, recimo prema Iranu, Rusiji, Pakistanu, itd. To bi
moglo da se pokaže kontraproduktivnim, jer bi gestovi dobre volje
Vašingtona mogli da se protumače kao slabost i rezultiraju suprotnim
efektom. S druge strane, SAD će morati da razmotre mogućnost relativno
brzog povlačenja, ne samo iz Iraka, već i iz Avganistana, posle
obračuna sa Al-Kaidom, čemu doprinose dve realnosti: Kurdistan je
zatvorio vojnu bazu Manas, koja je bila od kritične važnosti za
američke i savezničke operacije u Avganistanu. Istovremeno, situacija u
Pakistanu postaje sve nestabilnija, a ugrožene su i saobraćajne veze za
prolaz savezničkih snaga i dostavu materijala. To znači da će vođenje
ratnih operacija u Avganistanu biti teško i složeno”.
Glas Amerike: Kakve bi mogle da budu strateške opcije SAD i EU prema Rusiji i Turskoj?
Kopli:
“Turska se udaljava od Evrope i SAD i približava Rusiji. Rusija je sada
najveći poslovni partner Turske. Moskva kontroliše protok nafte iz
centralne Azije preko Kavkaza do Crnog mora. Posle ruske invazije na
Gruziju, Turska i Azerbejdžan nisu imali druge opcije već da se okrenu
Rusiji, koja agresivno širi svoju energetsku mrežu. Rusija će
kontorlisati i južni naftni tok ka Evropi, pa će time steći i politički
uticaj u tim regionima. Mogućim prolaskom naftovoda kroz Iran i Tursku,
obe te zemlje će se još više približiti Rusiji. Ovim bi moglo da se
zavrsi 150-godišnje zapadno obuzdavanje Rusije i ogromna transformacija
fundamentalne geopolitičke situacije u tom delu sveta od vremena
Krimskog rata 1853 - 1856. To znači da bi buduća politika Evrope prema
Rusiji mogla da bude više partnerskog karaktera, a prema SAD mogla bi
da bude uzdržanija”.
Glas Amerike: Ukoliko Turska nastavi da održava bliske odnose sa Rusijom, kako bi to moglo da se odrazi na Balkan i Srbiju?
Kopli:
“Turska bi u tom slučaju daleko lakše odobravala politiku i želje
Rusije na Balkanu, pošto Ankara vidi u Moskvi svoj glavni i ključni
energetski izvor. Slična situacija bi mogla da bude i sa ostalim
zemljama kroz koje bi prolazio gasovod, kao što su Grčka, Bugarska,
Srbija, a moguće i Hrvatska. Znači, uticaj Rusije i Turske će na
jugoistoku Evrope biti u porastu. Ovo povezivanje zemalja duž linije
gasovoda biće korisno ne samo za Rusiju već i za Srbiju, koja je veoma
podeljena na unutrašnjem planu, a na spoljnom se kreće u trouglu
Vašington-Brisel-Moskva. U ovom momentu, Srbija bi morala da se priseti
svog istorijskog identiteta i veličine, a Srbi bi možda mogli ponovo da
razmotre ulogu monarhije, kao nepolitičke, istorijske i ujedinjujuće
institucije”.