Iran je medju najvažnijim spoljnopolitičkim pitanjima sa kojima će se suočiti novoizabrani predsednik Barak Obama. Tokom duge izborne kampanje, Obama je više puta branio svoju spremnost da otvori dijalog sa Teheranom. Međutim, put do potencijalnog američko-iranskog izmirenja mogao bi, kako ističu analitičari, da bude komplikovan i pun opasnosti.
Da li bi pod administracijom predsednika Baraka Obame moglo da dođe do otapanja zamrznutih diplomatskih odnosa između Sjedinjenih Država i Irana? Mnogi analitičari su uvereni da je to moguće. Otkako je Obama dobio izbore, u krugovima spoljnopolitičkih eksperata se sve više govori o nekoj vrsti dijaloga sa Iranom. Veliki broj analitičara smatra da put do američko-iranskog pomirenja vodi kroz Bagdad.
Brajan Fišman je direktor za istraživanje u Centru za borbu protiv terorizma pri vojnoj akademiji Vest Point i autor novog izveštaja o iranskoj strategiji u Iraku. On tvrdi da bi zajednički interesi u pogledu situacije u Iraku mogli da budu ključni za početak smanjena napetosti između dve zemlje.
„Svakako postoji veliki prostor za antagonizam, ne želim da upotrebim reč konflikt. Međutim, postoji i dosta prostora za saradnju jer Iran želi stabilnost u Iraku. Mi želimo stabilan Irak. Iračani žele stabilnost takođe. I to bi moglo da bude polazna tačka. To svakako nije kraj svega i postoje mnoge prepreke. Međutim, to bi mogla da bude osnova za uspostavljanje produktivnih odnosa između dve zemlje.“
Iran je duboko zabrinut zbog najavljenog američko-iračkog bezbednosnog ugovora, kojim se dozvoljava prisustvo američkih trupa u zapadnom delu Iraka do kraja 2011. Visoki američki i iranski zvaničnici su već obavili nekoliko rundi razgovora o Iraku. Medjutim, raniji razgovori nisu doneli veće rezultate, delimično zbog spora oko podrške koju Iran pruža šiitskim milicijama u Iraku.
Politika otvaranja dijaloga sa Iranom, inače, nema veliku podršku u američkim zvaničnim krugovima. Najveću prepreku predstavlja iranski nuklearni program, za koji mnogi tvrde da ima za cilj razvoj nuklearnog oružja, što Teheran poriče. Iranska podrška organizacijama kao što su Hezbolah u Libanu i šiitske milicije u Iraku, kao i pretnja iranskog predsednika Mahmuda Ahmedinedžada da treba uništiti Izrael takođe doprinose negativnom odnosu prema iranskom režimu.
Izraelska ministarka spoljnih poslova Cipi Livni je posle američkih predsedničkih izbora izjavila da bi pregovori sa Iranom predstavljali poruku o slabosti. Bivši operativac Centralne obaveštajne službe, CIA-e, Geri Berntsen, koji sebe naziva 'jastrebom' u pogledu Irana bio je savetnik republikanskog predsedničkog kandidata Džona Mekejna. On smatra besmislenim otvaranje dijaloga sa Iranom.
„Znam da se diskutuje o tome kako se postaviti prema Iranu. Ali pregovori sa Iranom, pa šta bi mogli da im ponudimo? Iranci dominiraju u regionu. Govore o uništenju Izraela. Žele da nas izbace iz tog područja. Dakle, šta bi to mogli da im ponudimo?“
Međutim, sa time se ne slaže Bob Ber, koji je takođe nekada radio za CIA-u.
„Jeste, mi možemo da razgovaramo sa njima. Svi njihovi zahtevi u Bagdadu su bili razumni. Imamo zajednički interes u pogledu bezbednosti Iraka. Ni jedna ni druga strana ne želi građanski rat u Iraku. U Avganistanu ni oni ni mi ne želimo povratak Talibana u Kabul. Svakako bi mogli da se složimo oko rešenje tih pitanja.“
Brajan Fišman tvrdi da je Iran evoluirao u zemlju koja je motivisana nacionalnim i ideološkim interesima.
„Da je reč o zemlji koja je motivisana isključivo ideologijom, bilo bi veoma teško da se utiče na nju. Ali, kada shvatite da je istovremeno motivisana klasičnim nacionalnim interesima, moguće je izvršiti pritisak koji donosi rezultate. Drugim rečima kombinacija pritiska i podsticaja može biti korisna.“
U svom istraživanju Fišman predlaže da Sjedinjene Države razdvoje diplomatske pregovore o Iraku od drugih spornih postupaka i politike, kao što je nuklearni program Irana. Što se tiče nuklearnog pitanja, kaže Bob Ber, moglo bi se uticati na Iran da odustane od bilo kakve težnje da postane nuklearna sila.
„Mi možemo da ubedimo te zemlje da ne razvijaju nuklearnu odbranu. U tome se uspelo sa Brazilom. Uspelo je i sa Libijom. Ali, mora nešto pružiti za uzvrat. Libijci su prekinuli proizvodnju bombe, a mi smo ukinuli embargo protiv Libije. Trebalo bi da se učini nešto slično sa Iranom. Verujem da postoji način da ih nagovorimo da odustanu.“
Ber predlaže otvaranje tajnih pregovora sa Iranom o samom dnevnom redu budućih pregovora posredstvom trećih zemalja. Posle toga, kaže Ber, predsednik Obama bi trebalo da uputi tajnog izaslanika u Teheran.
„Ukoliko odbiju, ili se izaslanik pojavi u Teheranu ali ga niko ne primi, znaćemo odgovor. Vratiš se na avion i kući. Međutim, neće se ništa znati sve dok ne bude upućen stvarni izaslanik.“
Mnogi analitičari upozoravaju da ne treba očekivati previše. Oni podsećaju da su akumulirane tri decenije međusobnog animoziteta i nepoverenja. Kao obično, Iran šalje protivrečne signale. Predsednik Ahmedinedžad uputio je predsedniku Obami pisanu čestitku – bilo je to prvo takvo pismo jednom američkom predsedniku od iranske revolucije 1979. godine. Nedelju dana kasnije, Iran je testirao raketu dovoljno dugog dometa da može da pogodi Izrael.