Kriza u Gruziji je dovela u pitanje ne samo stabilnost
prostora uz Kaspijsko more, već i budućnost Evroameričkih donosa sa Moskvom,
koja je pokazala sve nedostake dosadašnje EU i NATO politike prema državama
svoga i ruskog susedstva, koje odavno već traže širi pristup evropskom
demokratskom prostoru i NATO sigurnosnom programu.
Evropljani još od unutar-gruzijskih sukoba ranih devedesetih uporno ponavljaju
kako su Južna Ostetija i Abhazija neodvojivi deo Gruzije, kojoj je Brisel
namenio ulogu unutar svoga političkog programa razvijanja dobrosusedstva, gde
se, kao što je to slučaj i sa Ukrajinom, ne otvarajući prostor za prespektivu
pridruživanja EU, nastoji oko ujedinjene Evrope sačiniti politički i
bezbednosni prostor "dobrih i pouzdanih suseda".
To im u ovom slučaju, nije pošlo za rukom- ruska okupacija Gruzije, a to je
termin koji se koristi i u EU i NATO, dovela je u pitanje ne samo celovitost
gruzijske teritorije, već i budućnost evropsko- ruskih odnosa, s obzirom da
gruzijski susedi upozoravaju- nakon Južne Osetije i Abhazije, na red će doći
Transnjestrija, pobunjena oblast Moldove, gde su se stacionirale trupe koje u
Moskvi zovu mirotvorim.
Iz Evropskog parlamenta upozoravaju: sve moramo učiniti kako bi smo sprečili
domino efekat- ako Rusija destabilizuje Gruziju, na red će doći Ukrajina i
Azerbejdžan.
Evropljani za sada apeluju na rusko pridržavanje mirovnom planu, NATO kaže da
zamrzava komunikacijske kanale za Moskvom, kako je nedavno u Briselu naglasila
američki državi sekretar, Kondoliza
Rajs, uz poruku Rusiji da Savez neć praviti razliku između sudbina onih koji
sada jesu u NATO i onih koji tu još nisu, a žarko bi želeli biti, kao što je to
slučaj sa Gruzijom i Ukrajinom:
"Ova alijansa, NATO, stižući ovako daleko, nakon završetka hladnog rata i
raspada Sovjetskog saveza, te stvarajući slobodnu i mirnu Evropu, neće
dozvoliti da se u Evropi povlače nove linije- linije između onih koji su imali
sreću da se nađu unutar trans-atlantskih struktura, i onih koji još uvek žele
da se priključe tim strukturama".
Ipak, veruje se da je Moska gruzijskom krizom održala Zapadu najmanje tri
lekcije:
- bez obzira kako široki i koliko snažni bilo pro-zapadni pokreti u
državama ruskog susedstva, oni ne mogu sprečiti Moskvu da ih osujeti
- bez obzira koliko EU i Amerika nastojale da preko Kaspijskog mora
osiguraju alternativne rute snabdevanja naftom, te tako osnaže vlastitu
enregetsku stabilnost, Rusija je uvek u mogućnosti da takve nameru preseče.
- i, konačno, na ovaj način Moskva je uputila jasnu poruku ostatku
sveta, posebno društvu Osmorice- njena globalna uloga je potcenjena i tu se
stvari moraju hitno menjati.
Što se tiče Evropljana i NATO, oni najavljuju hitnu, osnaženu podršku gruzijskim
vlastima, ne samo u zbrinjavanju ogromnog broja izbeglih, već i u političkom
približavanju zemlje Briselu, za Gruziji susednu Ukrajinu već u septembru
spremaju nove sporazume. I u NATO najavljuju slično osnivajući NATO-gruzijsku
komisiju, dok se u oba briselska štaba ne krije zebnja da bi zbivanja u i oko
Gruzije mogla imati širi nastavak, teško sagledivih posledica.