Izbjeglice često trpe posljedice zbog dugogodišnje loše zdravstvene njege ili zbog njenog izostanka. Međutim, tražiti medicinsku pomoć u novoj zemlji gdje postoje jezičke, društvene i kulturne barijere takođe je problematično. U malom gradu Šarlotsvil, u Virdžiniji, ljekari pomažu izbjeglicama da budu zdravi i produktivni članovi zajednice.
Bimal Četri ide na redovne ljekarske preglede u Međunarodnu kliniku za porodičnu medicinu u Šarlotsvilu, koja je u sastavu bolnice Univerziteta Virdžinije, gdje mu je prošle godine presađen bubreg.
“Bez toga bih bio mrtav zato što u izbjegličkom kampu nisam imao pristup dijalizi i transplantaciji.”
Četri je 20 godina živio u izbjegličkom kampu u Nepalu, gdje je prebjegao iz rodnog Butana.
“Bio sam među 110 hiljada ljudi koji su napustili zemlju zbog straha od progona.”
Lubna Abas imala je problema sa kičmenim pršljenom kada je došla iz Iraka prije šest godina.
“Ponekada nisam mogla da hodam. Sada mogu. Takođe radim dva posla. Veoma smo zahvalni zbog pomoći koju nam je klinika pružila i svega što nam je obezbijeđeno u Sjedinjenim Državama.”
Abas i Četri su među više od tri hiljade izbjeglica koje su od 1998. godine došle u Šarlotsvil preko Međunarodnog komiteta za izbjeglice. Većini od njih pružena je medicinska pomoć u klinici, koju je prije 15 godina osnovala ljekarka opšte prakse na Univerzitetu Virdžinije Fern Hauk, uz saradnju sa međunarodnim komitetom i sekretarijatom za zdravstvo.
“Izbjeglice uglavnom nisu imale pristup dobroj zdravstvenoj zaštiti prije nego što su stigle ovdje. Moramo da razumijemo njihove probleme. Da znamo odakle dolaze, u šta vjeruju i kakvo im je prethodno iskustvo. Zbog toga sam smatrala da bi za to bilo najbolje da budu na jednom mjestu, u našoj klinici gdje sam mogla zatim da obučim druge ljekare, naše osoblje da imaju sveobuhvatniji pristup izbjeglicama.”
Tokom prve posjete, ljekari koriste prevodioce i izdvajaju jedan sat za konsultacije kako bi bolje razumjeli pacijenta. Klinika takođe koristi prevodilačke usluge preko telefona za kasnije preglede. Međutim, uspostavljanje dijagnoze i liječenje samo su mali dio onog što ljekari rade za izbjeglice. Pacijente sa fizičkim bolovima je relativno lako zbrinuti, ali je sve mnogo teže kada je riječ o preventivnoj njezi.
“Na primjer, veliki broj žena nije imao mamograme, papa testove, zbog čega im objašavamo o čemu je riječ, zašto ih radimo ovdje, zašto ih preporučujemo. Zbog toga se bavimo i obrazovanjem pacijenata”, kaže Hauk.
Još teži su problemi sa mentalnim zdravljem kao što su post-traumatski stresni poremećaj ili klinička depresija od kojih pate mnoge izbjeglice.
“Možete samo da zamislite nekog ko je preživio rat u svojoj zemlji, vidio kako mu ubijaju člana porodice, a možda i sam bio u opasnosti i morao da bježi… Prošli su kroz traume, zbog čega možda imaju noćne more, stalno se prisjećaju tih situacija, razmišljaju o istim stvarima… Neće moći da uspiju bez adekvatnog tretmana”, ističe klinički psiholog Klaudija Alen.
Pružanje zdravstvene njege izbjeglicama, fizičke i mentalne, nije lako, ali vas ispunjava zadovoljstvom, kažu ljekari.
"Cilj je da imamo zdrave i produktivne članove zajednice, da se osjećaju dobrodošlim i da budu integrisani, zadovoljni svojim životima i srećni da daju svoj doprinos u društvu”, zaključuje Hauk.