Linkovi

Fefer: Bez veće opasnosti po Erdoganov režim


O suštinskim razlozima protesta u Turskoj, i potencijalnim opasnostima od najnovijeg razvoja dogadjaja, razgovaramo sa kodirektorom vašingtonskog Instituta za političke studije.

O suštinskim razlozima protesta u Turskoj, ulozi premijera Redžepa Tajipa Erdogana i potencijalnim opasnostima od najnovijeg razvoja dogadjaja, kolega Branko Mikašinović razgovarao je sa kodirektorom vašingtonskog Instituta za političke studije, Džonom Feferom.

Fefer: “Proteklih nekoliko godina u Turskoj je vladalo nezadovoljstvo vladavinom premijera Redžepa Tajipa Erdogana, posebno u pogledu slobode štampe, gradjanskih prava i ulozi sekularizma i religije u društvenom i državnom životu zemlje. Erdogan nije prvi turski lider sa autokratskim sklonostima. Treba imati na umu da sve do 1950-ih godina Turska nije bila demokratska zemlja i da su njom do tada upravljala dva autokratska lidera - Kemal Ataturk i Ismet Ineni, dok je demokratsko uredjenje bilo narušavano tri puta vojnim pučevima 1960., 1971. i 1980. Dakle, Erdogan je lider sličnog kova i on sada u konfrontaciji sa demonstrantima mobiliše svoje sledbenike u opasnoj igri zastrašivanja i povećanja tenzija, što bi moglo da dovede do eskalacije nereda i nasilja.“

Glas Amerike: Da li bi ovi protesti mogli da dovedu do neke vrste arapskog proleća u Turskoj, poput situacije na trgu Tahrir u Kairu pre dve godine?

Fefer: „Mislim da dogadjaji u Turskoj i Egiptu imaju sličnosti, ali i razlika. Turska vlada je demokratski izabrana i nije autokratska ili diktatorska. Postoje kontinuirane tenzije izmedju vladinih aspiracija, pošto ona želi da progura svoju viziju Turske, i rastuće i sve raznolikije opozicije. Neki segmenti opozicije se zalažu za striktno sekularnu upravu, neki jednostavno ne podržavaju Erdoganov proces, njegove metode, zatim imate članove ekoloških grupa, opozicionare koji zagovaraju svoje ekonomske reforme, itd. Uprkos svemu, ne vidim mogućnost za neki dramatičan razvoj dogadjaja, kao što je promena režima, slično Egiptu, ili nekim drugim zemljama zahvaćenim Arapskim prolećem.“

Glas Amerike: Da li tekući protesti predstavljaju do sada najveći izazov Erdoganovoj vladavini?

Fefer:
„Najveća opasnost za Erdoganovu vladu dolazila je od vojnog establišmenta. U Turskoj ste imali demokratske vlade, koje su bile pod veliki uticajem vojske, pošto je ona bila država u državi. Da bi bio uspešan, Erdogan je morao direktno da se suoči sa vojnom nomenklaturom, što je i činio na razne načine, uključujući usvajanje novog ustava putem referenduma. To je doprinelo ključnoj promeni ravnoteže sa vojnih na političke institucije. Sadašnji protesti će ostaviti traga i oni imaju podršku drugih aktera u svetu, ali demonstranti nisu naoružani i nemaju tu dimenziju uticaja, jer je reč o civilnim protestima. Stoga ne verujem da oni predstavljaju egzistencijalnu pretnju za Erdoganovu vladu.“
XS
SM
MD
LG