Linkovi

Moja Amerika: Sanja Burg, novinarka Radio Beograda


Jednog sunčanog avgustovskog jutra, posle gotovo tri decenije života u Srbiji, probudila sam se u malenoj sobi studentskog apartmanskog naselja u izvesnom Normanu, u Oklahomi.

Nakon beogradskog života koji sam mogla da okarakterišem kao “ozbiljan”, “odrastao” i “uglavnom podredjen profesiji,” ponovo sam postala student, iako sam tu epizodu, kako mi se činilo, uspesno okončala nekoliko godina ranije. Zahvaljujući jednogodišnjem Programu za profesionalno usavršavanje organizovanom u saradnji Američke ambasade, Intenational Broadcasting Bureau-a – Glasa Amerike i nekoliko američkih univerziteta, našla sam se na kampusu Univerziteta Oklahome. Student gost ili “young professional,” kako god da su me zvali, preda mnom su bila dva semestra studiranja i profesionalnog usavršavanja u SAD. Tako sam, makar privremeno, napustila svoju matičnu kuću – Radio Beograd, svoju porodicu, svoje prijatelje, svoju svakodnevnicu i započela veliku desetomesečnu američku avanturu. Tako je počeo jedan posve novi život.

Mesecima sam, nakon tog jutra, pokušavala da se setim o čemu sam razmišljala u avionu, na putu za Ameriku. Morala sam o nečemu da razmišljam. Uprkos tome što sam bila umorna i zbunjena… Sećam se samo da sam od Beograda do Frankfurta stigla za čas, da su onda usledile kontrole, provere dokumenata, morali smo da se izuvamo, oduzeli su mi moj mali dezodorans u stiku jer su ga procenili kao “liquid“, uredno smo čekali u redovima, i onda sam se konačno našla u toj grdosiji od aviona i ta grdosija je u nekom trenutku i poletela… Leteli smo i leteli satima, i ja znam da sam htela da mislim, da se sećam, da zapamtim kako je to kada odlaziš, kada napuštaš svoju zemlju i svoj dotadašnji život i seliš se na drugi kraj planete, ali ništa. Zurila sam u ekran i liniju koja je predstavljala putanju našeg aviona, na kraju stavila slušalice i pustila neku ambijent muziku i prosto se prepustila. I onda sam stigla. U Vašington DC.

Ja sam očekivala da će sve biti drugačije, a nije bilo. Aerodrom je izgledao kao i svaki drugi. Doduše, vozila koja su prevozila putnike od aviona do zgrade su bila čudna, kao iz naučno fantastičnog filma iz sedamdesetih, nekako velika i pravougaona, kao vagoni na džinovskim gumenim točkovima. I ja sam bila srećna što je bar nešto čudno, što ću imati po čemu da zapamtim prve minute u Americi.

Službenik Pasoškog, ”immigration officer“ je jeo sendvič. Ja sam mu rekla “prijatno”. I da ću sačekati da doručkuje. On se nasmešio. I onda smo prosto ćaskali – sasvim opušteno. Nekoliko minuta. Lupio je pečat u moj pasoš i rekao mi da se lepo provedem i da se nada da će mi ova godina biti jedna od najlepših u životu. Ništa nije bilo strašno, ni neprijatno, niko se nije mrštio, moja nervoza je u trenutku nestala, ostala je zbunjenost, očekivala sam da će me bar preko pogledati… Ni prtljag se nije izgubio. Sve je prošlo u savršenom redu, sve je bilo tako jednostavno.

Kasnije tog popodneva prošetala sam se kroz Vašington. Pomislila da ću shvatiti šta mi se dogadja kada vidim Belu kuću i Kapitol, i onda sam ih i videla i opet ništa. Kao da sam ih gledala svaki dan. Nešto kasnije sam čak i sela na betonski plato pored onog jezerceta kraj čuvenog Monumenta i samo zurila, i jednio što mi je padalo na pamet bio je Forest Gamp (Gump) i scena kada on trči niz stepenice, ka tom jezercetu…

Sutradan sam sa nacionalnog aerodroma u Vašingtonu odletela za Dalas. Iz Dalasa za Oklahomu. Avion od Dalasa do Oklahoma sitija je leteo nisko i Oklahoma je delovala kao jedna velika poljana. Ravno i travno. Nisam imala ideju o tome kako bi Oklahoma trebalo da izgleda, priznajem da sam o tom delu Amerike sasvim malo znala, nisam očekivala ništa jer nisam ni znala šta bih trebalo da očekujem, bila sam samo pomalo uplašena činjenicom da će to biti moj novi dom, moja nova država, i da sam svoj stari život bar privremeno ostavila za sobom.

Devet meseci kasnije sam i dalje očarana nebom Oklahome. Donekle neopisivo, ali je to na neki neobičan način najveće nebo koje sam ikada videla. Svi ti oblaci, oblici i boje me svakoga jutra iznova iznenade. Na život u Oklahomi sam se, čini mi se, lako prilagodila. Priznajem da sam prvih nekoliko nedelja bila pomalo izgubljena. Bilo je vrelo, ljudi oko mene su pominjali stotinu i ko zna koliko Farenhajta, a ja sam to pokušavala da pretvorim u Celzijuse i nikako nisam bila baš sigurna da znam koliko je stepeni; u zgradama je pak bilo stravično hladno, cvokotala sam, smrzavala se i po prvi put u životu u sred avgusta proklinjala klima uredjaje. Trava je bila nestvarno zelena, uredno pokošena, cveće i drveće na sve strane, sve je bilo čisto i blistavo. Ljudi oko mene su nekako delovali srećno, svako bi mi se, makar i u prolazu, osmehnuo (još uvek se pitam kako je moguće da svi ovde imaju tako čarobne osmehe i blještavo bele zube), svi su bili srdačni, voljni da pomognu na svakom koraku.

Sećam se da sam bila zapanjena kad sam prvi put ušla u lokalni autobus, a vozač mi je rekao “dobrodošli” i pitao kako sam, a kada sam izlazila poželeo prijatan dan… Kasirke u prodavnicama su mi se obraćale sa “dear” i “honey”, američki studenti su nas vozili do hipermarketa i čekali nas satima dok smo mi pokušavali da se snadjemo u tim ogromnim betonskim halama, medju nepreglednim rafovima, i sve mi je delovalo predimenzionirano – i hipermarketi, i kola, i putevi, i bioskop, i restorani, čak i flaše sa mlekom i sokom od pomorandže (umesto za mene uobičajene litarske ambalaže – galoni, što je gotovo četiri puta više)… Ubrzo mi je sve to postalo uobičajeno, te je i splet okolnosti u kojima sam se našla čak počeo veoma da mi prija.

A što se profesije tiče – treba li uopšte pominjati koliko je ovde sve drugačije. Naviknuta na varijantu “sve uz pomoć stapa i kanapa” odjednom sam se našla u okruženju u kom su mediji ozbiljan biznis, u kom je znanje zaista ključ uspeha i u kom ništa nije podredjeno slučaju. I sam univerzitet je delovao gotovo nestvarno na samom početku – male grupe studenta, svako je imao svoj kompjuter (krasni Mac), profesori bi nam mailom slali komentare za svaki pojedinačni domaći, shvatila sam da čak postoji i sajt “desire-to-learn” na kom je u svakom trenutku moguće videti broj izostanaka, ocene, detalje zadataka, pregled predavanja itd. Pretencioznosti ni traga, sve na dohvat ruke, predivan kampus, čarobna biblioteka (koju smo u šali prozvali ”Hogwarts“ jer unutrašnjost same zgrade neodoljivo podseća na filmove o Hariju Poteru). I kako je neko nekada rekao – na dobre stvari se čovek lako navikne…

Na neke stvari se pak, nikada nisam navikla. Na ulice bez ljudi, na centar ”downtown“ bez šetača, na japanke i sandale u februaru, na sistem života koji se svodi na komande “log in” and “drive in”. Kada neko kaže “football” ja i dalje mislim na naš fudbal (oni to zovu ”soccer“), a taj njihov sport je nešto što nikada neću razumeti, i još uvek mi je nejasno zašto se zove “football” - jer niti je onaj čudni, kupasto šiljasti predmet lopta, niti oni koriste noge da bi ga šutirali.

Nedostaje mi svež hleb iz pekare, pravi bez dodatka slatkog kukurznog sirupa, nedostaju mi izudarane jabuke i voće koje ne izgleda kao u reklamama, nedostaje mi ukus pravog paradajza, nedostaje mi moj sedamnaestogodišnji automobil (jer se bez kola u Americi zaista osećam bespomoćno), nedostaje mi pravo šetalište, nedostaju mi trotoari... Nedostaje mi ponekad i stvaran društveni umesto imaginarnog virtuelnog života, spontana kafa sa prijateljima, melodična muzika u klubovima…

Uprkos svemu, devet meseci kasnije i dalje volim Ameriku. I srećna sam što sam ovde. Bogatija za jedan čitav novi svet i jedan posve novi život… Svesna sam da mi se pružila godovo nadrealna prilika da proputujem kontinent, da vidim Njujork, San Francisko, Los Andjeles, Nju Orleans, Dalas, Vašington DC, Las Vegas, Čikago… Da zakoračim u prostorije nekih od najpoznatijih svetskih medijskih kuća, da prisustvujem jednoj od najvećih medijskih konferencija, vidim i pokušam da razumem sva ta čuda tehnike, upoznam “mudre glave”, slušam predavanja zaista velikih stručnjaka internacionalnog media biznisa, neobavezno ćaskam sa ljudima čija sam imena do tada imala prilike da vidim u stručnoj literaturi…

I da, vraćam se u Srbiju. I ne žalim zbog toga.

Pitam se samo kako će mi Evropa izgledati posle svega, i kako ću se osećati kada se jednog jutra ponovo budem probudila u velikoj sobi u izvesnom Zemunu u Srbiji.

XS
SM
MD
LG