Glas predsednika Kenedija poznat je i generacijama mladih Amerikanaca.
“Zato moji dragi Amerikanci, nemojte pitati šta vaša zemlja može da uèini za vas, veæ šta vi možete da uèinite za svoju zemlju…”
To je Džon Kenedi kakv je poznat javnosti, prilikom inauguracije 1961. godine. Meðutim, drugaèiji predsednik Kenedi može da se èuje tokom telefonskog razgovora sa guvernerom Misisipija, Rosom Barnetom 1962., dok su razgovarali o Džejmsu Mereditu, crnom studentu koji je pokušavao da se upiše na Univerzitet države Misisipi. “Slušaj, ja ga nisam upisao na univerzitet, a s’ druge strane, na osnovu Ustava moram to da sprovedem…”
Džon Prodos ukazuje da se od sredine 70-ih zna da su neki od predsednika snimali susrete i razgovore održane u Beloj Kuæi, èesto bez znanja drugih uèesnika. Skoro 5 hiljada sati traka sa predsednièkim tonskim zapisima rasuto je po raznim arhivama širom SAD. Džon Prodos je prikupio najzanimljivije delove tih snimaka i predstavio ih u knjizi i kompletu CD-a pod naslovom “Trake iz Bele Kuæe.” Najstariji snimci datiraju iz 1940., a na njima se može èuti predsednik Ruzvelt, kako sa voðama Kongresa razgovara o sve napetijim odnosima sa Japanom:
“Japanski premijer je upravo dao intervju, koji æe oni možda da negiraju do poslepodneva, u kome je rekao da æe Japan smatrati to aktom rata, ako mi bilo kome od njegovih neprijatelja pružimo bilo kakvu pomoæ…”
Džon Prodos ukazuje da je predsednik Ruzvelt bio prvi koji je poèeo praksu snimanja, što su njegovi naslednici nastavili. Zahvaljujuæi tome može se videti da su svi oni bili vrlo spretni politièari, koji su manevrisali i manipulisali iz pozadine. To je posebno oèigledno kod Lindona Džonsona, koga Prodos opisuje kao majstora telefona.
ŽENSKI GLAS: “Sekretar za odbranu, Robert Maknamara je na telefonu.”
DŽONSON: “Kako smo, Bobe?”
MAKNAMARA: “Verujem da smo dobro gospodine predsednièe. Mislim da ste imali jako dobru konferenciju za štampu u nedelju. Jako dobro je izgledala…”
DŽONSON: “Imamo još jednu sredu, znaš one kratke, pa mi tamo pronaði nešto…”
Džon Prados ukazuje da je Lindon Džonson bio “umetnik” posebne vrste.
“Džonson se prema telefonu odnosio skoro kao prema muzièkom instrumentu, tako što je pozivao razlièite uticajne liènosti u Americi, a sve kako bi postigao da se stvari u Vašingtonu odvijaju onako kako je on želeo.” Obièaj da se snimaju razgovori pokazao se kao odsudan za predsednika Rièarda Niksona. U junu 1972., petorica ljudi su uhapšeni zbog provale u nacionalno sedište Demokratske stranke, koje se nalazilo u zgradi Votergejt, ovde u Vašingtonu. Kasnije se ispostavilo da je tab provala bila u stvari deo ilegalne akcije prikupljanja podataka, organizovane kako bi Rièard Nikson ponovo bio izabran. Gospodin Nikson je negirao da je bio upoznat sa planovima o provali. Na ovom snimku èujemo telefonski razgovor koji predsednik vodi sa svojim šefom kabineta, koga je upravo otpustio kako bi spreèio dalje širenje skandala.
“Ja sam vrlo tvrd Bobe, prema tebi, prema Džonu, prema ostalima do ðavola… Nikada više neæu da razgovaram o toj prokletoj situaciji u Votergejtu, nikada, nikada, nikada, nikada.”
Ipak, afera se nije stišavala i predsednik je bio prinuðen da, u avgustu 1974., napusti položaj, nakon što je na osnovu tonskih zapisa dokazano da je pokušavao da prikrije skandal. Ti snimci su bili vrhunac predsednièkih tonskih zapisa, a postali su i poèetak kraja takve prakse. Ne samo zato što su naredni predsednici bili mnogo pažljiviji prilikom snimanja, veæ i zato što je ton poèeo da ustupa pred video zapisima. “Snimci iz Bele Kuæe” pružaju priliku da se dobije uvid na to kako je u Vašingtonu oblikovana istorija, tokom nekih od najvažnijih decenija dvadesetog veka.