Praznik Dan veterana, koji ove godine pada 11. novembra, odredjen je kao dan za seæanje na pripadnike amerièkih oružanih snaga pale u svim dosadašnjim sukobima. Ovaj program, pripremljen je u èast tog praznika:
Pre pet godina, amerièki istorièar Benson Bobrik, sluèajno je došao do zanimljivog otkriæa o istoriji sopstvene porodice. Jedan njegov rodjak predao mu je oko 90 pisama, napisanih rukom Bobrikovog pradede, koji se u amerièkom gradjanskom ratu borio na strani Unije. Izmedju 1861. i 1864. Bendžamin Bejker uèestvovao je u nekoliko važnijih bitaka širom amerièkog juga, i pešice prešao hiljade kilometara, po kiši ili snegu. Nekoliko puta je ranjavan, a doživeo je i to užasno iskustvo da sahrani sopstvenog brata. U svojoj novoj knjzi pod naslovom ”Testament: Prièa jednog vojnika iz gradjanskog rata,“, istorièar Benson Bobrik iskoristio je delove pisama svog pradede da bi isprièao prièu o njegovim ratnim doživljajima:
”Moj pradeda, Bendžamin Bejker, zvani Veb, bio je 19-godišnji seoski mladiæ, kada se avgusta 1861. odazvao pozivu predsednika Ejbrahama Linkolna i prijavio se kao dobrovoljac u severnjaèku armiju Unije. Ovo je drugo pismo koje je poslao kuæi iz Sent Luisa, u državi Misuri. Porodica je, razume se, bila protiv njegovog odlaska u rat, pa je on ovim pismom pokušao da objasni svom dedi zašto je otišao:“
”Dragi deda. Molim te za oproštaj što sam se, suprotno tvojoj želji, prijavio u vojsku. Mislim da sam time preuzeo dužnost koju, kao dobar gradjanin, dugujem svojoj zemlji, prijateljima i slobodi. Molim za tvoj blagoslov, dok stupam prema neprijatelju. Doklegod ova ruka bude u stanju da maše sabljom ili da rukuje puškom, dok ove noge budu mogle da me nose napred, a oèi da me vode, marširaæu sve dok se pobunjenici ne budu povinovali Ustavu ui zakonu.“
”Pisma mog pradede ispunjena su izrazima hrabrosti, ali i iskrenog straha, neizvesnosti, nezadovoljstva, gneva i samilosti. Tu i tamo pominje neke od èuvenih generala. Prilièno dobro je opisao i neke bitke - na primer bitku kod Pi ridža, u Arkanzasu, jednu od važnijih na poèetku rata. Njegov opis bitke znatno se razlikuje od drugih:“
”Napad su poèeli pobunjenici, u osam ujutro, nadajuæi se brzoj pobedi. Kroz 15 minuta bili smo na bojištu podržavajuæi našu artiljeriju. Oko 30 topova, stotinak jardi iza nas, gruvalo je svom snagom. Ali i pobunjenici su nas zasipali jakom vatrom. Zrna i granate pljuštali su oko nas. To je trajalo dva sata, dok njihovi topovi nisu zaæutali. Onda smo sa isukanim bajonetima krenuli u juriš kroz nisko žbunje. Takvo zveckanje oružja i zviždanje kuršuma ne želim više nikada da èujem. 15 minuta kasnije pobunjenici su poèeli da se povlaèe i pobeda je, posle tri dana bitke, najzad bila naša.“
”Pisma koja je moj pradeda slao kuæi podstakla su njegovog mladjeg brata Džona da i on se prijavi u dobrovoljce. Pradeda je bio užasnut, jer je Džon bio poslednji koji je ostao kod kuæe da štiti porodicu. Osim toga, fizièki je bio znatno slabiji. Posle suviše kratke obuke poslat je u borbu kraj Perivila, u Kentakiju, u kojoj je uèestvovao i pradeda Bendžamin. Oktobra 1862., odatle je stiglo stravièno pismo:“
”O majko, teško mi je da to napišem, ali moram. Džon je mrtav. Ubijen je na bojištu 8. oktobra, u jednom od najtežih okršaja. Pogodjen je dva puta, verovatno u istom trenutku. Jedan metak prošao mu je kroz srce, a drugi kroz glavu. Kapetan Tagart dozvolio mi je da uèestvujem u sahrani. Šaljem ti pramen Džonove kose. Poginuo je kao èovek i vojnik, na svom položaju i prvim redovima. Da sam samo ja poginuo umesto njega...“
”Moj pradeda Bendžamin Bejker prijavio se u rat pun optimizma da æe se sukob brzo završiti. Ali kako se rat odužio, sve više je iskazivao nezadovoljstvo. Imao je oseæaj da je stvar za koju se bori ispravna, ali da je, nekako, sve krenulo u pogrešnom pravcu. Amerièki gradjanski rat potrajao je skoro èetiri godine, u njemu je uèestvovalo dva miliona vojnika, od kojih je 600 hiljada poginulo.“
Istorièar Benson Bobrik kaže da se po završetku rata, aprila 1865., njegov pradeda vratio u školu i na kraju uspeo da doktorira. Postao je istaknuti funkcioner Metodistièke crkve i služio kao predsednik na dva koledža na sredjem zapadu Amerike, na kojima je èesto držao predavanja o svojim ratnim iskustvima.