Linkovi

Da li su finansije za koledž vredne odlaska u rat ? - 2003-09-04


Na košarkaškom terenu rekreacionog kluba YMCA u Somervilu, Stiv, Amerikanac afrièkog porekla skaèe ka mreži. Izgleda kao profesionalni igraè. Stiv zatim predaje loptu Ivanu koji je spremno preuzima. Ovakve momke bi amerièka vojska volela da privuèe u svoje redove. Stiv Silestin je sa Haitija, Ivan Tavaresu sa Zelenortskih ostva. Ivan kaže da je imao tri godine kad se doselio u Ameriku. Tu su i Tomi Medieros èiji je otac iz Portugalije, a majka iz Irske i koji je èitav život proveo u Americi, kao i Hoze Loret koji poreklo vuèe sa Haitija i iz Irske. Svi oni sem Hozea su polaznici Srednje škole u Somervilu, potièu iz srednje klase i imigrantske zajednice. S obzirom da je stopa nezaposlenosti blizu 5 posto, Sinervil je ona vrsta grada u koju regrutni oficiri hrle. Sedamnaestogodišnji Tomi prièa da su oni èesto u školi za vreme pauze za ruèak.

“Razgovaraju sa nama, ali nam zapravo ne kažu da treba da idemo u vojsku. Bili su ovde prošle nedelje. Oni iznesu sto sa gomilom pamfleta sa objašnjenjima o raznim stvarima o ratu. Ja obièno samo prodjem pored tog stola“.

I Ivan takodje samo prodje pored tog stola.

“Regruteri nam prièaju o beneficijama rata. A ja ih pitam ima li uopšte beneficija u ratu?

14 godišnji Hoze, èija oba roditelja rade dva posla da bi sastavili kraj sa krajem, vidi nekoliko beneficija u odlasku u vojsku. On kaže kako veruje da se treba boriti za svoju zemlju i naravno platu koja æe mu pomoæi da završi koledž. Hoze istièe da bi bio zadovoljan da mu vojska pruži smeštaj i hranu i oko 200 dolara nedeljno. Stiv i Ivan koji su u višim razredima gimnazije se ne slažu. Oni smatraju da bi plata trebalo da bude veæa pošto se reskira život, bar 1000 dolara nedeljno ili više. Stiv kaže da je najmanje što bi vojska mogla da uèini za momke u svojim redovima - plaæeno obrazovanje, a Ivan nagadja da vojska i plaæa oko 50 hiljada dolara na ime univerzitetske stipendije. Medjutim, stvari stoje ovako: armija nudi bonus u vrednosti do 20.000 dolara, zdravstvene beneficijie i možda èak i leptop kompjuter. To je veoma privlaèna ponuda za ove radnièke sinove koji, poput Ivana, imaju velike ambicije, ali ne i sredstva za školovanje.

“Ja pokušavam da se upišem na Harvard. Hteo bih da postanem sportski novinar. Želim samo da do kraja budem odlièan djak“.

U ovom trentuku Ivan nema posao niti punu stipendiju pa ideja o vojnoj službi zvuèi prilièno dobro. Medjutim, neki faktori su koji uverljiviji od potencijalne finansijske dobiti -- kao na primer moguænost pogibije. Ivan kaže da se mnogi prikljuèe armiji jer ne raèunaju da æe biti poslati u ratnu zonu, ali da se za to uvek mora biti spreman. Medjutim, neki momci sa kojima razgovaramo u teretani iznose sumnje o motivima koji stoje iza rata u Iraku. Hoze kaže da ne voli predsednika Buša, ali da bi otišao u rat da obezbedi sebi buduænost. Tomi se sa druge strane slaže sa Džordžom Bušom i smatra da je trebalo osloboditi iraèki narod. On, medjutim, dodaje da se ipak neæe prikljuèiti armiji jer ne može da povuèe oroz i -- ubije. Prema podacima oružanih snaga, od kako je rat u Iraku poèeo nije zabeleženo poveæanje broja mladih Amerikanaca koji se prijavljuju za stupanje u vojsku. Ako ovo što smo èuli od srednjoškolaca sa kojima smo razgovorali predstavlja bilo kakvu indikaciju, regrutni oficiri æe morati daleko ozbiljnije da porade na uveravanju mladih da im oružane snage pružaju najbolje uslove da u životu postigne najviše što mogu.

XS
SM
MD
LG