Linkovi

Dilema istoènoevropskih zemalja - 2003-05-29


Jedan od vodeæih struènjaka za pitanja postkomunistièkih zemalja, profesor na univerzitetu Merilend, Vladimir Tišmeanu, ocijenjuje da istoènoevropske zemlje žele da postanu èlanice i NATO-a i Evropske unije, ali da u principu ne vole kada moraju da se opredijele za proamerièki ili proevropski stav. Novinar Glasa Amerike, Beri Vud, prisustvovao je izlaganju profesora Tišmeanua u vašingtonskom Vudro Vilson Centru. Profesor Tišmeanu je ocijenio da su èelnici zemalja u istoènoj Evropi jasno proamerièki orijentisani i da je malo vjerovatno da æe èlanstvo njihovih zemalja u Evropskoj uniji promijeniti taj njihov stav. Rat u Iraku, tokom kojeg su Francuska, Njemaèka i Rusija bili glavni oponenti britansko- amerièke akcije svrgavanja režima sadam Huseina, podijelio je evropske zemlje na anti i proamerièki tabor, smatra Tišmeanu.

Po njegovim rijeèima istoènoevropske zemlje žele da ponovo postanu deo Evrope od koje su bile odvojene tokom sovjetske dominacije, ali je - istovremeno - želja tih istih zemalja da se prikljuèe NATO-u mnogo veæa. Zapadni vojni savez se u istoènoevropskim državama doživljava kao garant njihove nezavisnosti ali i naèin da se ubuduæe obezbedi - neophodno - amerièko prisustvo u Evropi.

Tišmeanu kaže da je - posmatrano iz prespektive istoènoevropskih zemalja - politièki centar zapadne civilizacije Vašington, a ne Pariz, Berlin ili Moskva. Buduænost NATO-a je, po njegovim rijeèima, presudna za preoblikovanje sveta kako bi se režimi slièni fašistièkim i religiozne teroristiške grupe neutralisali ili, po potrebi, uništili.

“Politièke elite u istoènoj evropi korektno identifikuju Sjedinjene države kao kljuènog saveznika u NATO-u. To je i zbog toga što se, recimo, Francuska zalagala za prijem Rumunije u NATO, ali i istovremeno bila protiv širenja Zapadne vojne alijanse. Evropska unija jeste vrlo jak magnet, ali se u istoènoj Evropi Pariz, Brisel ili Berlin doživljavaju kao cinièni, hipokritièni i ne baš jaki oponenti diktaturama.“

Profesor Tišmeanu smatra da se lideri u istoènoj Evropi i dalje plaše Rusije, da Zapadnu Evropu doživljavaju kao vojno nemoænu, te da je sigurnost -- koju im uliva imperija moæi olièena u Britaniji i Sjedinjenim državama -- razlog njihove vojne i politièke orijentacije prema Americi. Takav stav Tišmeanu obrazlaže i balkanskim primjerima:

Raspad bivše Jugoslavije i rat na Kosovu ne mogu se posmatrati izolovano od proamerièke i, posebno, antifrancuske pozicije zemalja istoène Evrope, koje su shvatile da je Evropska unija vojno nemoæna da riješi krize i humanitarne katastrofe. Da nije bilo amerièke intervencije, etnièko èišæenje i genocid bi imali daleko veæe razmjere. Jedan od najveæih zloèina, na primjer, dogodio se naoèigled holandskih trupa i uz blagoslov Francuske. I, naravno, elite u istoènoevropskim zemljama uoèile su da zapadna Evropa nije u stanju da generiše kompetentan vojni kapacitet, koji bi štitio nezavisnost mladih demokratija.

U tom smislu, pro-amerièko raspoloženje u istoènoj Evropi tokom 2002. i 2003. u direktnoj je vezi sa vojnom akcijom Sjedinjenih država na Kosovu 1999., taèno deset godina od završetka Hladnog rata.

Profesor Vladimir Tišmeanu takodje napominje da antiamerièko raspoloženje u Evropi proistièe mahom iz oseæanja nesigurnosti, zavisti i frustracije zbog ekonomskih problema koji se vezuju globalizaciju.

XS
SM
MD
LG