Osiromašeni uranijum prvi put je upotrebljen u borbi 1991. godine, tokom prvog rata u Persijskom zalivu, a zatim i u sukobima na Balkanu i u Avganistanu. Taj metal veoma velike gustine koristi se u municiji namenjenoj probijanju oklopa. U trenutku eksplozije uranijum se rasipa po okolini u vidu prašine koja se taloži na pogodjenom objektu ili prodire u zemlju, a preko vode ili hrane može da se unese u organizam. Den Fehi je veteran amerièke mornarice koji je mnogo pisao o potencijalnim opasnostima od osiromašenog uranijuma. On kaže da je u poslednjem ratu takva municija korišæena u nekim gusto naseljenim podruèjima:
”To se odnosi na vatru po raznim objektima u centru Bagdada i tenkovske borbe po gradovima, što izaziva potrebu što hitnijeg pregleda tih podruèja i zatvaranje zagadjenih delova, kako bi se stanovništvo zaštitilo od osiromašenog uranijuma.“
Den Fehi kaže da su prouèavanja koja je finansirao amerièki Sekretarijat za odbranu pokazala da izloženost osiromašenom uranijumu poveæava rizik od oboljenja:
”Utvrdjeno je da osiromašeni uranijum izaziva rak, da izaziva ošteæenje DNK i smrt æelija. Može da izazove i neurološke i reproduktivne poremeæaje.“
Medicinski funkcioner u Pentagonu Majkl Kilpetrik, potvrdjuje da je kod laboratorijskih životinja osiromašeni uranijum izazvao pojavu tumora, ali istièe da nema definitivnih dokaza da su i ljudi izloženi sliènom riziku:
”U jednoj grupi životinja javili su se kancerogeni tumori, ali te životinje su dobijale tumore i rak i od drugih teških metala. Dakle, osiromašeni uranijum nije jedini uzroènik. Mislim da æe biti potrebno sprovesti još mnoga nauèna ispitivanja pre nego što se može reæi da ima nekih posledica po ljudsko zdravlje.“
Jedno od takvih ispitivanja, kaže Kilpatrik, sprovedeno je nad amerièkim veteranima koji su tokom rata u Persijskom zalivu 1991. godine bili izloženi visokim dozama osiromašenog uranijuma:
”Ispitivanje kojim je obuhvaæeno oko 70 veterana, koje je na Univerzitetu države Merilend vodila dr. Melisa MekDermot, nije pokazalo zdravstvene posledice izloženosti osiromašenom uranijumu. A od tog rata je prošlo 12 godina. Neki od ispitivanih veterana imaju velike kolièine osiromašenog uranijuma u mokraæi, ali njihovi bubrezi su se prilagodili i nema znakova da su ošteæeni.“
Kilpatrik takodje dodaje da ni deca veterana, koji su bili izloženi osiromašenom uranijumu, ne pokazuju defekte. S druge strane, Den Fehi kaže da je tim istraživanjem bilo obuhvaæeno premalo osoba da bi rezultati bili pouzdani. On se zalaže za proširivanje studije kako bi njome bili obuhvaæeni i vojnici iz upravo završenog rata:
”Ispravan naèin bi bio sprovodjenje podrobnih medicinskih i ekoloških ispitivanja kao i omoguæavanje nauènicima da uèine sve kako bi se došlo do pouzdanog zakljuèka. Na nesreæu, u ovoj zemlji odluke se donose na politièkom nivou, uprkos onome što kažu nauènici. Zato se istièe stav Pentagona da nema razloga za brigu, jer njihov stav diktira politika a ne nauka.“
Struènjaci takodje nisu ubedjeni u neškodljivost osiromašenog uranijuma. Britansko Kraljevsko medicinsko društvo zalaže se za dodatna istraživanja. I agencija Ujedinjenih nacija nazvana Program za zastitu prirodne sredine založio se za detaljne analize u okolini mesta na kojima je upotrebljavana municija sa osiromašenim uranijumom u Iraku. U izveštaju te agencije kaže se da je takva municija verovatno izazvala kontaminaciju sa za sada nepoznatim posledicama.