Iako smo još daleko od dana kada æe nam roboti pomagati po kuæi i, recimo, u bašti, nauènici širom sveta intenzivno rade na tome da nauèe robote da obavljaju prostije i komplikovanije poslove. Ali, kako roboti postaju pametniji, sve više se obraæa pažnja na to kako ljudi reaguju na robote. Da li je dobro da roboti reaguju na naše emocije ili ne? Da li se oseæamo opuštenije kada robot lièi na neku mašinu ili kada lièi na ljudsko biæe? Da li bismo više voleli da sa robotima komuniciramo glasom ili preko kompjuterske tastature? Koliko bi robotima trebalo dopustiti da nam se približe pre nego što se osetimo ugroženim? Na primer, u Laboratoriji za veštaèku inteligenciju, pri Masaèusetskom institutu za tehnologiju, istraživaèi eksperimentišu sa robotom zvanim Kismet, koji je programiran da prepoznaje osnovne emocije u ljudskom glasu i da reaguje pokretima svojih veštaèkih oèiju i usana. Kismet je u stanju da po glasu svog instruktora prepozna da li ga hvali, grdi ili teši. Drugi primer je Asimo, robot konstruisan u laboratorijama japanske firme Honda. Asimo lièi na astronauta. Visok je metar i 60, ume da hoda uz i niz stepenice i da obavlja neke proste radnje. Asimo ponekad doèekuje posetioce u sedištu Honde u Tokiju i pokazuje im put do sale za konferencije. Posetioci su, naravno, fascinirani. Kako kažu funkcioneri Honde, jedini problem nastaje kada Asimo, po obavljenom poslu napusti salu jer svi krenu za njim da vide kuda æe da ode.