Dž.Z.: Jedan od najvažnijih uslova za dugoroèno rešenje problema Kosova je povratak raseljnih lica - manjinskih grupa, Srba i drugih. Kao što znate, od 1999. godine oko 200.000 osoba je napustilo Kosovo i otišlo u Srbiju, a samo mali broj njih se vratio. Mada se ove godine nešto veæi broj izbeglica vratio svojim kuæama u odnosu na ranije godine, broj povratnika se neæe znaèajno poveæati zbog tekuæih bezbednosnih uslova. Kosovski koordinator za pitanja povratka izbeglica nedavno je izjavio da sumnja da æe se broj povratnika iduæe godine znaèajno poveæati. Postoje brojne prepreke za bezbedan povratak izbeglica. Najoèigledniji su stalni napadi na crkve, manastire i kuæe pripadnika nacionalnih manjina; tu je i nedovoljno ucešæe ne-Albanca u radu kosovskog parlamenta, a i nespremnost kosovskog rukovodstva da kategorièki osudi etnicko nasilje i eksplicitno usvoji rezoluciju UN 1244. Sve to je u velikoj meri posledica stava medjunarodne zajednice koja nije definisala svoje obaveze na Kosovu. Veæina albanskog stanovništva veruje, a do sada nije dobila suprotne indikacije, da je cilj vojne intervencije NATO-a i operacija UN da Kosovo vremenom dobije nezavisnost. U stvari, albanske institucije se temelje na toj premisi. Prenos odgovornosti sa UN na lokalne vlasti, što je svakako za pohvalu u teoriji, pomogao je u praksi jaèanje oseæanja de-facto odvajanja kosovskih Albanca od Jugoslavije, èak i pre poèetka pregovora o konaènom statusu Kosova.
B.M.: Kakve korake bi trebalo preduzeti, po vašem misljenju, da bi se poboljšala javna bezbednost na Kosovu?
Dž.Z.: Pre svega KFOR bi trebalo da obezbedi dalju zaštitu crkava i drugih objekata nacionalnih manjina. Neki od incidenata, tokom proteklih mesec - dva, dogodili su se na mestima gde je zaštita KFOR-a prekinuta pod izgovorom da su se bezbednosni uslovi dovoljno poboljšali. Mada mogu da razumem da snage NATO-a žele da smanje broj svojih vojnika na Kosovu, ipak je prerano smanjite mere bezbednosti. Pored toga, UNMIK bi trebalo da preispita odgovornosti koje su prenete na lokalne vlasti, i da preispita ili uspori mere koje, izgleda, jaèaju de-fakto separaciju. Na primer, veæina ljudi na Kosovu smatra Kosovski zaštitni korpus jezgrom buduæe vojske, dok Srbi i pripadnici drugih etnièkih manjina izražavaju nepoverenje i bojazan od tom koprusu. UNMIK bi trebalo da reši taj problem i ublaži vojne karakteristike Kosovskog zaštitnog korpusa. I na kraju, izabrano rukovodstvo bi treblao da snosi odgovornost za bezbednost svih gradjana Kosova, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Trebalo bi redovno sprovoditi istragu protiv etnièki motivisanog nasilja i preduzimati odgovorajuæe mere protiv poèinilaca nasilja.
B.M.: Što se tièe buduænosti Kosova, da li ste optimista ili pesimista, i iz kojih razloga?
Dž.Z.: Na osnovu moje posete Kosovu, gde sam imao priliku da razgovaram sa zvaniènicima i obiènim ljudima, Albancima i Srbima, nešto sam pesimistièniji u pogledu iznalaženja dugoroène solucije u bliskoj buduènosti. Oèigledno je da æe KFOR i UNMIK morati da ostanu u tom regionu još niz godina. Pre par nedelja je potpredsednik vlade Srbije, Nebojša Èoviæ, izjavio da pre kraja 2004. godine neæe moæi da poènu razgovori o konaènom statusu Kosova, mada mislim da je i taj vremenski rok jako optimistièan. Nedavni komentari u amerièkoj štampi u kojima se ukazuje na Kosovo kao na model uspeha medjunarodne zajednice - nisu taèni. Relatvno smanjenje etnickog i drugog nasilja više je rezultat razdvojenosti zajednica, nego promene ponašanja. Uprkos svemu, nisam potpuni pesimista. Na Kosovu sam posetio i jedno od malobrojnih mesta koja su još uvek multietnièka - sa albanskom, srpskom i romskom populacijom. Tu su Srbi štitili Albance od Arkanovih paravojnih snaga, a Albanci Srbe od OVK. Mada situacija nije sasvim idealna, zbog nedavnih napada autsajdera, tu se nešto dobro dešava i trebalo bi ispitati i ustanoviti kako da se takva kultura tolerancije proširi i na druge oblasti te pokrajine.