Nevladina organizacija „Fridom haus“, sa sedištem u Sjedinjenim Državama, nedavno je objavila svoj godišnji izveštaj o slobodi medija. U tom izveštaju se ističu posebno zabrinjavajuća kretanja u bivšem Sovjetskom Savezu, Aziji i Subsaharskoj Africi. U izveštaju se još jednom naglašava poruka novog dokumentarca o ugnjetavanju ruskih medija i ubijanju stotina ruskih novinara u periodu posle pada Sovjetskog Saveza. Film pod naslovom „211: Ana“, govori o ruskoj novinarki i borcu za ljudska prava Ani Politkovskajoj, koja je ubijena 2006. Ona je opširno izveštavala o navodnim ruskim vezama sa ratnim zločinima u Čečeniji i otvoreno kritikovala tadašnjeg predsednika Vladimira Putina.
U središtu ovih ruševina, bivši talac masakra u školi u Beslanu u Čečeniji, pokazuje šta je ostalo od škole. Pre pet godina, tokom trodnevne opsade, naoružani Čečeni su držali u školi više od hiljadu ljudi, većinom dece. Teroristi su zahtevali kraj rata u Čečeniji. Ruska vlada je odbila pregovore. Stotine su poginule u opsadi i napadu ruske vojske.
Taj napad je opširno prikazan u dokumentarnom filmu Paola Serbandinija „211: Ana“. Serbandini u filmu daje tragičan primer nepopustljivosti ruske vlade rešene da nastavi rat, kaže Dmitrij Muratov, glavni urednik ruskog lista „Novaja gazeta“.
„Režim apsolutno nije hteo da dođe do pregovora. To je u našoj zemlji norma. Po mom mišljenju, postoji nekakva opšta doktrina koja ne podrazumeva oslobađanje talaca, nego eliminisanje terorista.“
U filmu je prikazano kako je tragedija učvstila rešenost novinarke Ane Politkovskaje da kritikuje rusku vladu za rat u Čečeniji i kršenja ljudskih prava u tom regionu. Prema dokumentarcu, ona je to radila od kraja 1990-ih. Na arhivskom snimku, ona kaže da su pokušali da je ubiju 2004. Opisuje kako joj je na letu za Čečeniju poslužen otrovan čaj.
Ana Politkovskaja
„Popila sam ga i onesvestila se. Probudila sam se u bolnici.“
Dmitrij Muratov
„Pozvala me je i rekla da umire i da su je otrovali.“
Ana Politkovskaja
„Sigurno je da su hteli da me ubiju, a kada su me doneli u ambulantu na aerodromu, krvni pritisak i puls su bili ravni nuli. Lekari su to potvrdili.“
Dve godine posle tog intervjua, oktobra 2006, Politikovskaja je ubijena. Ubice su i dalje na slobodi. Ela Esojan, program menadžerka organizacije Fridom haus na Kavkazu, kaže da je Rusija danas jedna od najopasnijih zemalja za novinare i borce za ljudska prava.
„Samo ove godine, videli smo dva bezobzirna ubistva u sred dana u Moskvi – Stanislava Markelova i Anastazije Baburove. Oboje su se bavili ljudskim pravima. Prema tome, s obzirom da se ubistva reportera i novinara u Rusiji kažnjavaju sve ređe, nema nagoveštaja da će se to promeniti.“
Dokumantarac pokazuje da Rusi postaju apatični i cinični u pogledu ugnjetavanja. Svega dve godine posle smrti Ane Politkovskaje, mnogi i ne misle o tome.
„Ana Politkovskaja? Ona žena što je ubijena? To je bilo prilično davno.“
„Znamo ime, prezime, znamo da je bila novinarka, ali ne znamo šta je tačno istraživala.“
„Vidite, nas ta priča verovatno manje interesuje nego vas.“
Dokumantarac prikazuje mračnu stranu zemlje, za koju se kaže da je ogrezla u krvi, upropašćena korupcijom i zagušena odsustvom građanskih sloboda. Iako gledalac ne oseti nekakvo olakšanje, film ga barem podseti da još ima ljudi koji su spremni da rizikuju život – za istinu.