Jedno od poglavlja u nedavno objavljenoj knjizi „Suočavanje sa
jugoslovenskim kontroverzama“, posvećeno je ulozi međunarodne zajednice
u raspletu jugoslovenskog konflikta. U poglavlju se, pored ostalog,
objašnjava navodno obećanje mirovnog posrednika ambasadora Ričarda
Holbruka dato 1995, da Radovan Karadžić neće biti gonjen ukoliko
pristane da se povuče s političke scene Republike Srpske. Naša
redakcija se obratila i Državnom sekretarijatu sa molbom za komentar.
Upućeni smo na ranije demantije Državnog sekretarijata i samog
ambasadora Holbruka povodom tvrdnji o navodnom sporazumu sa Radovanom
Karadžićem. Tim povodom donosimo ekskluzivan razgovor sa koautorom
pomenutog zbornika, Čarlsom Ingraom.
Kada je postalo
jasno da Dejtonski mirovni sporazum nalaže bivšim zaraćenim stranama
kao i međunarodnim mirovnim snagama da hapse optuženike za ratne
zločine, izbio je oštar sukob između Sekretarijata za odbranu i
Državnog sekretarijata, tvrdi Čarls Ingrao.
„Pentagon
se usprotivio, dok je Stejt departmentu bilo jasno da je nemoguća
politička stabilizacija Bosne i Hercegovine, dok se na čelu Republike
Srpske i vladajućeg SDS-a nalazi haški optuženik Radovan Karadžić.
Ambasadoru Holbruku je ubrzo bilo naloženo da se vrati u region gde je
posle niza sastanaka sa Slobodanom Miloševićem sastavio sporazum o
Karadžićevom odlasku sa vlasti. Holbruk je u tom cilju pružio
uveravanja da Karadžić neće biti uhapšen. Holbrukovo obećanje je bilo
prazno, jer je on već znao da su američke, britanske i francuske
snage, koje su predvodile 60,000 pripadnika Ajfora, odnosno
međunarodnih mirovnih snaga za implementaciju vojnog dela Dejtonskog
sporazuma, odbile da uhapse optuženike za ratne zločine“.
Sam Holbruk nekoliko puta je demantovao tvrdnje Karadžića i članova
njegove porodice da je haškom optuženiku obećao da neće biti hapšen.
„Ovo
je njegova stara tvrdnja. On je jedan od najvećih masovnih ubica na
svetu, koji to tvrdi da bi se odbranio. To je izmišljena priča. U nju
ne treba niko da veruje“, rekao je Holbruk 31. jula 2008. i zatim nastavio:
„U
junu 1996, otputovao sam u Beograd da bi sa Miloševićem i još dvojicom
Karadžićevih pomoćnika postigao sporazum da Karadžić odmah napusti
predsednički položaj u Republici Srpskoj i položaj čelnika svoje
političke stranke i da se povuče iz javnog života. On je nevoljno
potpisao sporazum, bez pojavljivanja na pregovorima, ali da bi se
zaštitio izmislio je ovu lažnu priču“.
U knjizi
„Suočavanje sa jugoslovenskim kontroverzama“, navodi se da su postojali
kontakti Ajfora i sa Karadžićem i sa drugim haškim optuženikom,
generalom Ratkom Mladićem. Na primer, od februara do jula 1996, jedna
specijalna jedinica američkih snaga motrila je kako Ratko Mladić
najmanje 20 puta prelazi put od svog štaba do drugih komandi na planini
Žep. U knjizi se dalje navodi da je u to vreme, portparol Bele kuće
Majk Mekari, govorio da svi kontrolni punktovi Ajfora poseduju
fotografije osumnjičenih ratnih zločinaca, za koje se ne zna gde se
kriju.
„Međutim,
moramo da priznamo da je reč o tri faktora odlučivanja, čiji se koraci
mogu racionalno objasniti. Predsednik Klinton je znao da poseduje veoma
tanku podršku za upućivanje 20.000 američkih vojnika u Bosnu i
Hercegovinu. Još su bile sveže mučne predstave sedamnaest ubijenih
američkih vojnika u Mogadišu, u Somaliji. Klinton, vodeći računa o
svojim ciljevima izvan spoljne politike, podržao je Pentagon, a ne
Stejt department. Pentagon je pak bio dobio od predsednika jasan
zadatak: ’Zaustaviti krvoproliće, razdvojiti zaraćene strane i
održavati mir’. A Stejt department je znao da ne može da stabilizuje
Bosnu, ukoliko Karadžić ostane na vlasti“.
Stvari su se
izmenile tokom 1997, kaže Ingrao. Na promenu politike uticali su
tadašnja glavna haška tužiteljka Luiz Arbur i šef misije UN-a u
Istočnoj Slavoniji, Žak Klajn.
„Mi
veoma mnogo dugujemo Luiz Arbur, koja je krenula da obilazi vojne
komandante u regionu, pored ostalog Žaka Klajna, u Istočnoj Slavoniji,
u Hrvatskoj. On je organizovao prvo hapšenje jednog ratnog optuženika,
što je Arburova iskoristila da postidi pre svega Britance, Francuze i
Amerikance. Takođe smatram da je od ključnog značaja bio dolazak Tonija
Blera na premijerski položaj posle mlakog Džona Mejdžora. Posle toga, u
Londonu, Parizu i Vašingtonu, došlo je do usvajanja nove politike prema
ratnim zločincima“.
Međunarodne snage uhapsile su veći
broj haških optuženika. Međutim, jednog od najvažnjih, Radovana
Karadžića, uhapsili su snage bezbednosti Srbije, ali sa zakašnjenjem od
13 godina. General Ratko Mladić je još na slobodi, a vlada u Beogradu
tvrdi da ne zna gde se krije.