Linkovi

Ingrao: Holbrukovo obećanje Karadžiću je bilo prazno


Jedno od poglavlja u nedavno objavljenoj knjizi „Suočavanje sa jugoslovenskim kontroverzama“, posvećeno je ulozi međunarodne zajednice u raspletu jugoslovenskog konflikta. U poglavlju se, pored ostalog, objašnjava navodno obećanje mirovnog posrednika ambasadora Ričarda Holbruka dato 1995, da Radovan Karadžić neće biti gonjen ukoliko pristane da se povuče s političke scene Republike Srpske. Naša redakcija se obratila i Državnom sekretarijatu sa molbom za komentar. Upućeni smo na ranije demantije Državnog sekretarijata i samog ambasadora Holbruka povodom tvrdnji o navodnom sporazumu sa Radovanom Karadžićem. Tim povodom donosimo ekskluzivan razgovor sa koautorom pomenutog zbornika, Čarlsom Ingraom.

Kada je postalo jasno da Dejtonski mirovni sporazum nalaže bivšim zaraćenim stranama kao i međunarodnim mirovnim snagama da hapse optuženike za ratne zločine, izbio je oštar sukob između Sekretarijata za odbranu i Državnog sekretarijata, tvrdi Čarls Ingrao.

„Pentagon se usprotivio, dok je Stejt departmentu bilo jasno da je nemoguća politička stabilizacija Bosne i Hercegovine, dok se na čelu Republike Srpske i vladajućeg SDS-a nalazi haški optuženik Radovan Karadžić. Ambasadoru Holbruku je ubrzo bilo naloženo da se vrati u region gde je posle niza sastanaka sa Slobodanom Miloševićem sastavio sporazum o Karadžićevom odlasku sa vlasti. Holbruk je u tom cilju pružio uveravanja da Karadžić neće biti uhapšen. Holbrukovo obećanje je bilo prazno, jer je on već znao da su američke, britanske i francuske snage, koje su predvodile 60,000 pripadnika Ajfora, odnosno međunarodnih mirovnih snaga za implementaciju vojnog dela Dejtonskog sporazuma, odbile da uhapse optuženike za ratne zločine“.

Sam Holbruk nekoliko puta je demantovao tvrdnje Karadžića i članova njegove porodice da je haškom optuženiku obećao da neće biti hapšen.

„Ovo je njegova stara tvrdnja. On je jedan od najvećih masovnih ubica na svetu, koji to tvrdi da bi se odbranio. To je izmišljena priča. U nju ne treba niko da veruje“, rekao je Holbruk 31. jula 2008. i zatim nastavio:

„U junu 1996, otputovao sam u Beograd da bi sa Miloševićem i još dvojicom Karadžićevih pomoćnika postigao sporazum da Karadžić odmah napusti predsednički položaj u Republici Srpskoj i položaj čelnika svoje političke stranke i da se povuče iz javnog života. On je nevoljno potpisao sporazum, bez pojavljivanja na pregovorima, ali da bi se zaštitio izmislio je ovu lažnu priču“.

U knjizi „Suočavanje sa jugoslovenskim kontroverzama“, navodi se da su postojali kontakti Ajfora i sa Karadžićem i sa drugim haškim optuženikom, generalom Ratkom Mladićem. Na primer, od februara do jula 1996, jedna specijalna jedinica američkih snaga motrila je kako Ratko Mladić najmanje 20 puta prelazi put od svog štaba do drugih komandi na planini Žep. U knjizi se dalje navodi da je u to vreme, portparol Bele kuće Majk Mekari, govorio da svi kontrolni punktovi Ajfora poseduju fotografije osumnjičenih ratnih zločinaca, za koje se ne zna gde se kriju.

„Međutim, moramo da priznamo da je reč o tri faktora odlučivanja, čiji se koraci mogu racionalno objasniti. Predsednik Klinton je znao da poseduje veoma tanku podršku za upućivanje 20.000 američkih vojnika u Bosnu i Hercegovinu. Još su bile sveže mučne predstave sedamnaest ubijenih američkih vojnika u Mogadišu, u Somaliji. Klinton, vodeći računa o svojim ciljevima izvan spoljne politike, podržao je Pentagon, a ne Stejt department. Pentagon je pak bio dobio od predsednika jasan zadatak: ’Zaustaviti krvoproliće, razdvojiti zaraćene strane i održavati mir’. A Stejt department je znao da ne može da stabilizuje Bosnu, ukoliko Karadžić ostane na vlasti“.

Stvari su se izmenile tokom 1997, kaže Ingrao. Na promenu politike uticali su tadašnja glavna haška tužiteljka Luiz Arbur i šef misije UN-a u Istočnoj Slavoniji, Žak Klajn.

„Mi veoma mnogo dugujemo Luiz Arbur, koja je krenula da obilazi vojne komandante u regionu, pored ostalog Žaka Klajna, u Istočnoj Slavoniji, u Hrvatskoj. On je organizovao prvo hapšenje jednog ratnog optuženika, što je Arburova iskoristila da postidi pre svega Britance, Francuze i Amerikance. Takođe smatram da je od ključnog značaja bio dolazak Tonija Blera na premijerski položaj posle mlakog Džona Mejdžora. Posle toga, u Londonu, Parizu i Vašingtonu, došlo je do usvajanja nove politike prema ratnim zločincima“.

Međunarodne snage uhapsile su veći broj haških optuženika. Međutim, jednog od najvažnjih, Radovana Karadžića, uhapsili su snage bezbednosti Srbije, ali sa zakašnjenjem od 13 godina. General Ratko Mladić je još na slobodi, a vlada u Beogradu tvrdi da ne zna gde se krije.

XS
SM
MD
LG