Iranska, ili islamska, revolucija 1979. uzrokovala je prekid odnosa te
zemlje i SAD, koji traje sve do danas, 30 godina kasnije. Predsednik
SAD Barak Obama signalizirao je da je otvoren za uspostavljanje
dijaloga sa Teheranom, dok je Iran takođe poslao svoju poruku novom
američkom predsedniku. Sledi
osvrt na događaje u protekle tri decenije.
Povratak
iranskog duhovnog vođe ajatole Homeinija iz Francuske 1. februara
1979. učvrstio je iransku, ili islamsku, revoluciju, koja je već bila u
toku. Kasnije iste godine, 4. novembra, radikalni studenti upali su u
američku ambasadu u Teheranu i zadržali 53 diplomata i ostalog osoblja
kao taoce, počevši tako već 30 godina dugu politiku mržnje i
konfrontacije dve zemlje. Loši odnosi su kulminirali 2002. Godine, kada
je bivši američki predsednik Džordž Buš proglasio Iran zemljom “osovine
zla”, odnosno jednom od tri zemlje koje prema njegovim rečima,
pokušavaju da se domognu nuklearnog oružja.
“Iran agresivno pravi to oružje i izvozi terorizam, dok nekolicina koju narod nije izabrao guši nadu Iranaca za slobodom”, rekao je tada Buš.
Danas međutim, nova administracija Baraka Obame šalje drugačiju poruku,
koju je predsednik uputio u nedavnom intervjuu za TV mrežu al-Arabija.
“Ukoliko su zemlje kao što je Iran spremne da popuste pesnicu, mi ćemo im pružiti ruku”.
Veliki deo iranske netrpeljivosti prema SAD vuče korene iz 1953. kada
je posle državnog udara podržanog od strane CIA-e, šah Muhamed Reza
Pahlavi preuzeo vlast nad zemljom. Mnogi Iranci Pahlavija vide kao
brutalnog tiranina zbog koga su ojačali iranski islamisti, smatra bivši
iranski diplomata Širin Tamsib Hanter.
“Zbog
Pahlavijeve nespremnosti da omogući političko okruženje u kome bi
sekularne političke grupacije bili aktivne, sve je ostavljeno u rukama
religioznih grupa, koje su onda koristile džamije i druge religiozne
organizacije da pošalju svoju poruku”, smatra Hanter.
Kada je 22.
oktobra 1979. Amerika primila na lečenje teško bolesnog Pahlavija, bes
radikalnih grupacija došao je do tačke ključanja, što je 4. novembra
rezultiralo napadom na ambasadu SAD u Teheranu. Bivši otpravnik poslova
i jedan od taoca, Brus Lejngen kaže:
“To
je trebalo da bude simbolična, kratkotrajna akcija, ali istog momenta
je postalo više od toga. Kada je postalo evidentno da iranski studenti
preskaču zid ambasade, to je vrlo brzo izazvalo jake emocije na
ulicama, pogotovo među mladim studentima”.
Brus Lajngen
i ostali taoci pušteni su 20. januara 1981, posle 444 dana. Usledili su
drugi događaji koji su produbili neprijateljstvo. Bivši irački diktator
Sadam Husein je 1980. počeo rat protiv Irana, koji je trajao osam,
godina, dok su ga SAD u tome podržale. Jula 1988, sa broda američke
mornarice u Persijskom zalivu slučajno je otvorena vatra na iranski
avion u kome se nalazilo 290 putnika – nije bilo preživelih.
Pošto su SAD svrgle Sadama sa vlasti 2003. Iran je pokušao da iskoristi priliku i uz pomoć radikalnih sveštenika i političkih partija proširi svoj uticaj u Iraku. Za to vreme, SAD su optuživale Iran da iračkim pobunjenicima pruža podršku i šalje oružje za borbu protiv američke vojske. Ipak, nuklearne ambicije Irana ostaju glavni kamen spoticanja u odnosima Vašingtona i Teherana. Dok Iran tvrdi da nuklearni program ima isključivo mirnodopsku namenu, SAD i neke arapske zemlje veruju da je namera Teherana da napravi nuklearno oružje i tako postane vodeća regionalna sila.
Entoni Kordsmen, analitičar iz Centra za strateške i
međunarodne studije ukazuje na slab rezultat takvih aspiracija.
“Iran
je hegemonistička sila koja ima ograničen uticaj u Iraku, zatim ogroman
problem sa Avganistanom. Nije u stanju da dominira u Zalivu niti da
povede vojnu akciju u Zalivu koja ne bi isprovocirala odgovor SAD, sa
kojima ne može da se nosi. Nema dovoljan uticaj u centralnoj Aziji, kao
sila jedva može da izvrši pritisak na Tursku, a moć koju ima u Siriji
zasniva se na tome da Sirija koristi Iran, baš kao što Iran koristi
Siriju”, kaže Kordsmen.
Iranska revolucija napunila je 30 godina, a
predsednik Mahmud Ahmadinedžad nastavlja da postavlja brojne uslove za
odmrzavanje diplomatskih odnosa sa SAD. Analitičari se nadaju da bi
nedavna promena američke administracije mogla da posluži kao prilika da
se pređe preko prošlih nesuglasica i počne sa odmrzavanjem vrha ledenog
brega.