Ujedinjene nacije danas obeležavaju 60. godišnjicu usvajanja Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima. Deklaracija, čiju je izradu
inicirala bivša prva dama Sjedinjenih Država i tadašnji delegat u
Ujedinjenim nacijama, Elenor Ruzvelt, garantuje politička i civilna
prava svih građana sveta, uključujući zaštitu od torture, ropstva,
siromaštva i drugih oblika represije. Sledi osvrt na uticaj te deklaracije u svetu, u poslednjih šest
decenija, i na teškoće sa kojima se danas suočavaju borci za ljudska
prava.
Većina ljudi danas smatra da garantovana ljudska
prava predstavljaju temelj civilizovane zajednice. Leri Koks,
direktor američkog ogranka organizacije Amnesti internešnal, podseća
da je Deklaracija o ljudskim pravima usvojena u jedinstvenom
istorijskom trenutku.
"Deklaracija je proizašla
iz užasa Drugog svetskog rata, Velike depresije i neopisivih strahota
Holokausta, koji su naterali svet da shvati da nešto mora da se učini u
vezi sa osnovnim ljudskim pravima. Drugim rečima, više nije mogla da
opstane ideja da države mogu da čine sa svojim stanovništvom šta god
žele, jer to, kako neka vlada tretira svoje građane, ima posledice po
čitav svet, posebno po međunarodni mir i bezbednost".
Koks dodaje da je Generalna skupština Ujedinjenih nacija izglasala
Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima jednoglasno - sa 48 glasova za i bez ijednog protiv, ali
da je bilo potrebno uložiti ogroman diplomatski napor da bi se postigla
saglasnost o tome šta su tačno ljudska prava. Komunističke zemlje su
nudile svoj pogled, sasvim različit od viđenja kapitalističkih i
islamskih zemalja.
"One
su u suštini pokušale da odgovore na pitanje: 'šta je to što svakoj
osobi omogućava da živi normalan život?' Pored građanskih i
političkih prava to obuhvata i ekonomska i socijalna prava, kao i još
nekoliko osnovnih potreba bez kojih nije moguć slobodan i dostojanstven
život, kao pravo na adekvatne prihode, koji podrazumevaju krov nad
glavom. Sva su ta prava međusobno povezana".
Prema rečima
Lerija Koksa, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima stekla je
snagu međunarodnog prava i bila podsticajna za pokrete za zaštitu
ljudskih prava širom sveta.
"Videli
smo obaranje diktatura u Latinskoj Americi, kraj Sovjetskog Saveza i
drugih diktatura, videli smo i kraj aparthejda. Pogledajte zemlje kao
što su Čile i Argentina, gde su na protestima majke nestalih citirale
odredbe Univerzalne deklaracije i uspešno mobilisale svet da izvrši
pritisak na te vlade. Na kraju, i te diktature su pale. Narod na
Filipinima takođe se pozivao na Univerzalnu deklaraciju u borbi protiv
diktature Ferdinanda Markosa. Imamo i primer Poljske, gde su
pripadnici radničkih sindikata izašli na ulice da bi se borili protiv
diktature. Sve je to baština obećanja na koje su se države obavezale
1948. godine".
Međutim, ta obećanja nisu uvek ispunjavana. Pegi Hiks, jedna od direktorki organizacije Hjuman rajts voč, ističe
da se i razvijene i zemlje u razvoju povremeno nalaze pod udarom
kritike zbog kršenja odredbi Univerzalne deklaracije, naročito tačke
pet, koja zabranjuje torturu.
"U
današnje vreme ima i onih koji tvrde da postoje okolnosti u kojima je
kršenje te zabrane manja šteta od moguće koristi. Međutim, suštinsko
značenje Univerzalne deklaracije kosi se sa takvom argumentacijom. Vlade koje su potpisnice deklaracije i drugih sličnih sporazuma, imaju
obavezu da, bez obzira na argumente nacionalne bezbednosti, ne dozvole
takva kršenja, jer je opšte poznato da šteta koja nastaje dozvoljavanjem
toruture prevazilazi bilo kakvu prednost koja bi se mogla steći".
Član 25 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima navodi da "svako ima
pravo na životni standard koji obezbeđuje adekvatnu zaštitu zdravlja i
dobrobit za pojedinca i porodicu, uključujući hranu". Zbog toga se
sprečavnje distribucije humanitarne pomoći ili ekonomska diskriminacija
smatraju kršenjem ljudskih prava. Pegi Hiks kaže:
"Očigledan primer toga je Zimbabve, gde je humanitarna kriza nerazdvojno povezana sa ljudskim pravima".
Lari Koks, funkcioner Amnesti internešnala, priznaje da je i dalje dug put
do univerzalnog poštovanja ljudskih prava. Međutim, on je uveren da je
usvajanje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima predstavljalo više
od apstraktnog pojma tog ideala.
"Videli
smo tokom decenija da to što je Martin Luter King nazivao 'revolucijom
ljudskih prava', odnosno akcije ljudi koji su činili sve što je potrebno – od pisanja pisama i peticija do
demonstracija – u kojima pozivaju svoje vlade da ispoštuju obećanje da
će poštovati ljudska prava. Mi insistiramo da se ta prava poštuju i
ispunjavaju".
Koks ističe da upravo takve aktivnosti čine
da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima opstaje kao dokument,
koji ne treba pominjati samo u svečanim prilikama, već koji predstavlja
cilj za koji se ljudi svakog dana bore i koji neprestano veličaju.