Linkovi

Berlin: Od Radovana Karadžića ne treba očekivati razjašnjenje rata


Radovan Kardžić će u Hagu konačno morati da nauči šta znači odgovornost, ali ne treba očekivati da će sudjenje bivšem vodji bosanskih Srba razjasniti pozadinu rata ili masakra u Srebrenici, piše danas u opširnoj analizi nemački dnevnik "Frankfurter rundšau".

"Iako je formalno bio vrhovni komandant, u vojnom smislu predsednik Republike Srpske nije imao tokom rata šta da kaže. Armija bosanskih Srba je kadrovski, strateški i finansijski bila izdržavana iz Beograda. Samo je Ratko Mladić kao formalni šef vojske sebi obezbedio i političku moć", navodi se u analizi.

"Rundšau" piše da je "Mladić duboko prezirao brbljivog Karadžića" i da je izmedju njih dvojice postojao ideološki jaz. Jer, "Karadžić je bio pobožan, javno se molio i držao do četničke tradicije", dok se "Mladić oslanjao na komunističko nasledje jugoslovenske vojske".

"Kada su Mladićeve trupe u avgustu 1995. u Srebrenici ubile izmedju 6.000 i 8.000 muslimanskih muškaraca i dečaka, izmedju Karadžića i Mladića vladalo je akutno neprijateljstvo i pokušavali su da se otarase jedan drugog. U Beogradu, gde je Mladiću pružana svaka pomoć, Karadžić je u tom trenutku već godinu dana bio persona non grata", piše "Rundšau".

List dodaje da je i "politički Karadžić samo glumio stratega", jer je "o ratu i miru odlučivao Beograd, dok se o detaljima odlučivalo na lokalnom nivou".

"Lokalne većine su posle raspada Bosne praktično postale autonomne. Ako ih je, na srpskoj strani, neko koordinirao, to onda nije bio Karadžić, već predsednik parlamenta Momčilo Krajišnik koji je u Hagu osudjen na 27 godina zatvora", piše u analizi.

Dodaje se da se "na primer Banja Luka, jedini veliki grad, nikada nije potčinila Karadžićevoj vlasti smeštenoj u smešnom brdskom selu Pale".

"Raspad je bio i ono što je bosanske Srbe učinilo nesposobnima za bilo kakav kompromis. Svi lokalni 'knezovi' su stalno strahovali da će ih Beograd ili Pale žrtvovati i tako su se protivili svakom sporazumu. Iza tvrdoglavosti nije stajala agresivnost, već strah", smatra "Rundšau".

Navodi se da je "politika etničkog čišćenja, u najmanju ruku u Bosni, bila praćena sa malo ideologije" i da je "legenda da je Karadžić dao pečat cinicnom pojmu 'etničko čišćenje' jer on u
stvarnosti tu reč nikad nije izgovorio".

"Karadžićev domen su bili pregovori. Svaka pucnjava na Sarajevo ili Tuzlu davala mu je povod za verbalnu akciju. London i pre svega Ženeva bili su njegova mesta. Primao je šefove Konferencije o Jugoslaviji Sajrusa Vensa i Dejvida Ovena, generale mirovnih trupa, izaslanika UN Jasušija Akašija, za Božić 1994. čak i bivšeg američkog predsednika Džimija Kartera i njegovu suprugu", podseća "Rundšau".

Dodaje se da su se "medjunarodni posrednici radovali da imaju sa kim da pregovaraju, ne sluteći da njihov sagovornik nema šta da kaže. Karadžić je svoju bespomoćnost prikrivao drskošću i predstavljao sva dešavanja kao svoje delo da bi tokom pregovora mogao da se prikaže kao popustljiv".

Uprkos tome je "povremeno bilo vidljivo da Karadžića bosanski Srbi ne slušaju, na primer kada su Mladić i parlament odbili Vensov i Ovenov plan" posle čega su "medjunarodni posmatrači izvukli zaključak da pristupačniji Karadžić treba da bude podržan i ojačan".

"Ne treba se nadati da će Karadžić u Hagu pružiti važne informacije i okriviti Mladića i Miloševića. No, osudjen će biti u svakom slučaju. Karadžić se u zatvoru kao prvo ošisao i obrijao bradu. Sa maskom je završeno, igraće se stari komad na novoj bini", zaključuje "Rundšau".

XS
SM
MD
LG