Linkovi

Od otprilike 1911. do osvita televizije filmski žurnali bili prozor u svet


Živimo u vizuelnoj eri u kojoj se vesti iz celog sveta prikazuju na televiziji, kompjuterskim ekranima ili ekranima mobilnih telefona, ponekad sa zakašnjenjem od svega nekoliko sekundi. Ali pre svega nekoliko decenija, jedini način na koji su ljudi mogli da vide slike događaja, bili su filmski žurnali koji su se prikazivali u lokalnim bioskopima. Mnogi od tih ranih snimaka su izgubljeni, ali se istovremeno stotine sati takvog materijala restauriše i čuva u specijalnoj arhivi na Univerzitetu Južne Karoline.

Od otprilike 1911. do osvita televizije, početkom 1950-ih, filmski žurnali su bili prozor u svet, podseća filmski arhivar Greg Vilsbaker.

«Amerikanci su mogli da vide vesti u slikama samo u bioskopu i to dva puta nedeljno», kaže Vilsbaker.

Danas, milioni profesionalnih i amaterskih kamermana širom sveta prave video snimke malim digitalnim kamerama. Ali u prvoj polovini 20. stoleća, slike su snimane ovakvim glomaznim aparatima.

«Ova ‘Bel end Hovel’ 35-omilimetarska kamera se u svoje vreme smatrala prenosivom. Radila je na navijanje – nije imala električni motor. Teška je oko četiri i po kilograma i sa punim magazinom je mogla da snima nešto više od dva minuta», kaže Vilsbaker.

Kamermani koji su snimali žurnale su putovali po svetu da snime specijalne događaje i važne ličnosti. Ponekad im je vest i sama dolazila. Vilsbaker kaže da se to dogodilo kamermanu «Foksovog» žurnala Alu Briku – na Havajima, 7. decembra 1941.

«On se zadesio u Perl Harburu sa prijateljem koji je bio oficir na brodu ‘Arizona’ upravo u vreme napada i bio je na licu mesta sa opremom kad su počele da padaju bombe, tako da je dokumentovao veliki deo krvoprolića», kaže Vilsbaker.

Pre gotovo 30 godina, kompanija u to vreme poznata pod imenom «Tventiet senčeri foks», poklonila je kolekciju svojih filmskih žurnala Univerzitetu Južne Karoline, pod uslovom da materijal bude sačuvan, zaštićen i arhiviran za javnu upotrebu. Veliki deo tih starih materijala je izuzetno osetljiv i vrlo zapaljiv.

Originalni filmovi se čuvaju u specijalnim komorama u obližnjoj vojnoj bazi, ali je najveći deo već prebačen na siguran film. Greg Vilsbaker kaže da njegova arhiva sarađuje sa Kongresnom bibliotekom na digitalizaciji svakog kvadrata starog filma i to u vrlo visokoj rezoluciji.

«To će nam u budućnosti omogućiti – ako nam bude trebalo – da sve te digitalne kvadrate uzmemo i prebacimo na moderan filmski materijal i projektujemo ih. Možemo da prikažemo snimak u bioskopu čak i ako je original već propao, jer smo u stanju da ih vrlo kvalitetno digitalno skeniramo. To će nam takođe omogućiti da distribuiramo visoko kvalitetan materijal preko interneta», kaže Vilsbaker.

Univerzitet raspolaže stotinama sati video kopija koje mogu da se pogledaju u univerzitetskom objektu, a mnoge kratke sekvence se stavljaju na veb sajt. Visoko kvalitetne kopije uz određenu naplatu mogu da koriste filmski profesionalci ili televizije.

Ono što je nekada služilo kao prozor u svet aktuelnih događaja, sada služi kao prozor - u istoriju.

Povezani članci

XS
SM
MD
LG