Iran nije demokratija zapadnog stila. Većina analitičara navodi da je to društvo rastrzano problemima – odnosno islamska teokratija kojoj preti sve veće nezadovoljstvo gradjana.
Iran je postao islamska republika 1979. godine pošto je monarhija zbačena i šah Mohamed Reza Pahlavi primora na izgnanstvo. Od tada zemljom rukovodi niz izabranih i neizabranih institucija čija se ovlašćenja preklapaju. Iran ima neizabranog šefa države – teologa koji ima titulu Vrhovnog lidera. Teheran takodje ima izabranog predsednika i parlament. Medjutim, neizabrani Savet čuvara revolucije može da stavi veto na predložene zakone i diskvalifikuje kandidate na izborima.
«Ako oni odluče da neko nema islamske akreditive da prodje na izborima, neće mu dopustiti da se kandiduje.»
To kaže Stiv Jetiv, politikolog sa Old Dominion univerziteta u Norfolku u Virdžiniji i dodaje:
«U Iranu je lepo što glasaju i muškarci i žene, ali režim donosi odluku ko može da se kandiduje, što je očigledno kršenje onoga što mi smatramo demokratijom.»
Pre nekoliko godina, kažu neki analitičari, politika u Iranu je vrvela sporovima izmedju izabranih i neizabranih institucija poput reformističkog predsednika i, povremeno, parlamenta - koji je pokušavao da se usprotivi konzervativnom islamskom establišmentu. Medjutim, profesor Jetiv kaže, da pošto su dogmatski političari preuzeli kontrolu nad parlamentom 2004. godine i predsedništvo 2005., konzervativci dominiraju vladinim institucijama. On dodaje da iranski politički sistem, nema mnogo prostora za reformu i modernizaciju.
«Čak i ako reformisti steknu uticaj i postanu neka vrsta baze moći, oni nemaju ustavne poluge vlasti. Teško je izmeniti sistem u Iranu. Skoro da je potrebna neka vrsta puča, kontra-revolucionarnog pokreta ili spoljne sile.»
Sve je više nezadovoljstva medju Irancima, posebno na ekonomskom planu. Iran ima najveće rezerve nafte u svetu i izvoz se ove godine procenjuje na bar 60 milijardi. Medjutim, mnogi Iranci osećaju da nemaju koristi od tog bogatstva u zemlji posebno zbog rastuće inflacije, visoke nezaposlenosti i pomanjkanja stambenog prostora navode Abas Amanat, stručnjak za Iran na univerzitetu Jejl, i Džejms Filips, iz Heritidž fondacije, ovde u Vašingtonu. Neki ekonomisti smatraju da najveći deo nezadovoljnih čine mladi, dobro obrazovani Iranci. Nedavna studija Medjunarodnog monetarnog fonda ukazuje da svake godine zemlju napusti preko 150 hiljada najobrazovanijih Iranaca. Mnogi su sve više zabrinuti za ljudska prava u svojoj zemlji. Poslednjih meseci zabeležen je i talas hapšenja aktivista. Medjutim, profesor sa Jejla Abas Amanat tvrdi da većina Iranaca podržava mirnodopski atomski program njihove zemlje.
«Oni su možda prilično zbunjeni onim što čini vlada predsednika Ahmadinedžada. Većina nije za bilo kakvu vrstu medjunarodne avanture. Medjutim, to ne znači da oni ne podržavaju neku vrstu ključne politike iranskog režima, uključujući pitanje nuklearne energije.»
Profesor Amanat dodje da po tom pitanju, Iranci imaju tendenciju da stanu iza svojih lidera.
«Kad je u pitanju kritika Irana od strane stranih sila, mislim da se može reći da većina Iranaca stoji iza svog režima jer to vide kao pitanje nacionalnog ponosa, pre nego kritiku režima. U tom smislu režim time dobija pre nego što gubi.»
Medjutim, drugi stručnjaci popout Džejmsa Filipsa iz Fondacije Heritidž tvrde da sveštenici ne govore istinu o svojim nuklearnim namerama.
«Mnogi Iranci podržavaju razvoj nuklearne energije u mirnodopske svrhe, ali ne razumeju da njihova vlada ima drugačije namere. To je korišćenje mirnodopskog nuklearnog programa kao paravana za nastojanje Irana da se domogne nuklearnog oružja.»
Prema nedavnoj anketi, koju je sprovela organizacija «Sutrašnjica bez terorizma», sa sedištem u Vašingtonu, većina Iranaca smatra da je nuklearni program njihove zemlje adut za pregovore i da bi njihova zemlja bila bezbednija kada bi posedovala nuklearno oružje, ali bi takodje bila spremna da se odrekne nuklearnog oružja u zamenu za ekonomske beneficije i normalizaciju odnosa sa Sjedinjenim Državama. Većina stručnjaka smatra da mnogi Iranci ne žele konfrontaciju sa Zapadom oko nuklearnog programa i da bi želeli da njihova vlada sprovede ekonomske i političke reforme.