Linkovi

Podela na šiite i sunite utiče na sektaško nasilje na Bliskom istoku!


Suniti i šiiti su dve najveće grupe u islamskoj religiji. Sunita ima znatno više u svetu, dok manjinski šiiti, kojih najviše ima u Iranu, čine 15 odsto od ukupno milijardu i tri stotine miliona muslimana.

Površno gledajući teško je uočiti razliku između šiita i sunita. I jedni i drugi veruju u proroka Muhameda, u istu svetu knjugu Kuran i poštuju pet obaveza islama: dnevnu molitvu, post u vreme svetog meseca Ramazana, davanje dobrotvornih priloga, hodočašće u Meku i verovanje u jednog boga - Alaha. Međutim do njihovog razdvajanja došlo je ubrzo nakon smrti proroka Muhameda, pre skoro četrnaest vekova, oko toga ko treba da postane Muhamedov naslednik. Šiiti su ostali privrženi Muhamedovom zetu Aliju, dok su suniti odlučili da prorokov naslednik treba da bude najbolji musliman među njima.

Frenk Peters sa Odeljenja za islam na Njujorškom univerzitetu kaže da šiiti veruju da na čelu muslimanskih zajednica treba da budu sveštenici. Suniti to odbacuju, jer smatraju da vodeće političke ličnosti mogu biti samo duhovni naslednici proroka Muhameda.

“Suniti tvrde da se istorija odvija po Božijoj volji. Da društva biraju prorokovog naslednika, ali ne kao proroka već kao vođu zajednice. Božija je volja da društva imaju i crkvu i državu. Šiiti pak veruju samo u verska društva.“

Akbar Ahmed, stručnjak za islamistiku na Američkom univerzitetu, u Vašingtonu, i autor knjige “Put u islam“ kaže da su Persijanci, prelaskom u islam, prihvatili za svoje svete ličnosti Alija i njegovog sina Huseina. Među šiitima postoji veliko poistovećenje sa Huseinovim žrtvovanjem, koga je jedan sunitski kalifa masakrirao zajedno sa sledbenicima u iračkom gradu Karbala.

”Iz osećaja nepravde i žrtvovanja, iz priče o Huseinu, šiiti su razvili vrlo karakterističnu ideologiju o ponosu, pravdi i predanosti veri.“

Mnogi poznavaoci islama ukazuju na loše odnose između šiita i sunita tokom istorije. Šiiti se često žale da ih suniti, kada su na vlasti, proganjaju i da su nepravedni prema njima.

Međutim profesor političkih nauka na Univerzitetu države Mičigen, Huan Kol, tvrdi da u mnogim sredinama pripadnici ove dve grupe žive u slozi i miru. Po njegovom mišljenju ono što se sada dešava u Iraku između šiita i sunita više je borba za vlast nego verski problem.

”U Iraku, tokom 20. veka bilo je vrlo malo otvorenog nasilja između sunita i šiita. Ali posle pada režima Sadama Huseina političari i politički aktivisti nastojali su da mobilišu verske zajednice ne bi li utrli put do vlasti, što je u mnogome doprinelo sektaškom nasilju.“

Profesor Kol kaže da se politički ciljevi sunita i šiita u Iraku posle Sadama Huseina, razlikuju.

“Sunitski Arapi su bili dominantna grupacija tokom celog 20. veka u Iraku. Oni su imali ključnu ulogu u stvaranju države. Oni ne veruju u legitimnost šiitske vlasti, koju su, kako smatraju stvorili Amerikanci, a opstaju na njoj zahvaljujući iranskoj podršci. S druge strane šiiti su zadovoljni zbog promena koje su nastale u Iraku i sa nestrpljenjem očekuju pobedu nad pobunjenicima iz redova sunitskih Arapa. “

Neki analitičari među kojima i Kris Tousing iz vašingtonskog Centra za bliskoistočna istraživanja kaže da bojazan od iranskih verskih ambicija već dovodi do sektaških napetosti u zemljama Persijskog zaliva i šire, ali dodaje da su šiiti i suniti često ujedinjeni u odbrani zajedničkih strateških interesa.

Većina analitičara se slaže da ta muslimanska solidarnost po pravilu nadjačava međusektaška nasilja na lokalnom nivou. Oni zbijaju redove kada se suprotstavljaju zajedničkom neprijatelju, ali čim opasnost prođe međusobne razlike ponovo izbijaju na površinu.

XS
SM
MD
LG