Linkovi

Najs: Jeste li se izričito protivili vojnoj akciji ili ste bili neutralni? Galbrajt: Nismo je ni podupirali niti smo joj se protivili


Piter Galbrajt bio je ambasador SAD u Zagrebu od juna 1993. do januara 1998. godine. Pre toga aktivno je angažovan u sklapanju mirovnih ugovora na Balkanu. Kao svedok na suđenju Miloševiću dao je iskaz 25. i 26. juna 2003. godine. Stručnjaci Galbrajtovo svedočenje smatraju ključnim. Navodimo nekoliko bitnih elemenata, pozivajući se na službene transkripte, dostupne na web-stranici haškog Tribunala za ratne zločine. Još jedan haški prilog pripremila je Lada Stipić –Niseteo. U dvodnevnom davanju iskaza Galbrajt je naveo sledeće:

Galbrajt: Bilo mi je jasno, kao i praktično svim međunarodnim posrednicima da je za svako mirovno rešenje ključno to što Srbi iz krajine ne donose nikakve važne odluke bez Miloševićeve dozvole...Takodje, tzv. Republika Srpska Krajina sama po sebi je zavisila od Srbije. Vlada Srbije, ili Jugoslavije, isplaćivala je plate vojsci krajinskih Srba, a mislim i drugim zvaničnicima uključujući policiju. To je jedno u potpunosti osiromašeno područje koje uopšte ne bi moglo da postoji na nivou na kojem je postojalo bez financijske podrške iz Srbije. I zaista, kada je vojska RSK pretrpela poraz u maju 1995. godine i kada je Martić ispalio rakete na Zagreb, upravo je Srbija bila ta koja je promenila osobu na čelu vojske RSK, odnosno postavila novog vojnog komandanta. Svedok je zatim opširno obrazlagao izradu mirovnig plana poznatijeg kao Z-4, opisavši ga kao, citiram, «velikodušan sporazum» koji je, po opisu svedoka u jednoj svakako zanimljivoj konstrukciji, «davao krajinskim Srbima skoro potpunu nezavisnost u vladanju njihovom teritorijom na teritoriji Hrvatske, gde je prema popisu iz 1991., bilo većinsko srpsko stanovništvo, tako da je to zasta bio velikodušan prijedlog». Uz to, lidera Krajine Babića brinulo je, prema rečima svedoka , da će Krajina, ako postane srpska autonomna pokrajina, morati da osigurava penzije, pa je izrazio nadu da će to pitanje rešavati Zagreb. «Neće biti problem ako smanjimo stepen autonomije», uzvratio je američki ambasador.

Što se tiče akcije Oluja, Galbrajt je saznao za pripremu operacije 21. jula 1995, «ili u to vreme», kako je posvedočio.

Koji je bio razlog za to, upitao je tužilac Najs.

Galbrajt: Razlog je taj, odgovorio je svjedok, da su krajinski i bosanski Srbi zajednički napali enklavu oko Bihaća. To se dogodilo ubrzo posle uspešnog napada na Srebrenicu koji je koštao sedam hiljada života, a nastavljao se napad na enklavu oko Žepe. Hrvati su bili zabrinuti da će se, ako padne Bihać, pogoršati njihova strateška pozicija. Takođe su se plašili da će to voditi stvaranju zapadne srpske države koja će se ujediniti s bosanskim i krajinskim Srbima. Kao drugo, brinulo ih je što bi imali nove izbeglice iz Bihaća koje bi došle u Hrvatsku, a već su imali dovoljno izbeglica koje su pristizale tokom tih ratnih godina. I, na kraju, smatrali su da nema mnogo šansi da se mirno reši problem Krajine. Smatrali su da je to dobar trenutak da ponovo zauzmu područje i da međunarodna zajednica neće kazniti Hrvatsku ako preduzme nešto što bi, u stvari, spasilo Bihać.

Najs: Da li je neuspeh plana Z-4 igrao ulogu u tome?

Galbrajt je odgovotio sa, «igrao je veoma bitnu ulogu. Hrvatski predsednik Tuđman i njegove kolege u vlasti nisu videli nikakve šanse da se pregovorima dodje do rešenja koje će njima da osigura povratak te teritorije u okvire Hrvatske ili povratak Hrvata koji su odatle proterani, i smatrali su da im je vojna opcija jedina opcija na raspolaganju. Mislim da su razmatrali mogućnost da to urade kasnije te godine, u decembru 1995. kada istekne mandat UN-a u Hrvatskoj , ali onda su im zbivanja u Srebrenici i Bihaću pružila mogućnost da to urade ranije...

Najs: Da li vam se predsednik Tuđman obratio i pitao kakav je stav SAD prema toj akciji?

Da, jeste.

Najs: Šta ste mu odgovorili?

Galbrajt: Odgovorio sam mu da smo poslali nekoliko diplomatskih upozorenja hrvatskoj Vladi. Hrvati su bili zabrinuti da bi im, ako preduzmu vojnu akciju, bile nametnute sankcije UN zbog širenja rata. Mi smo izrazili razumevanje za situaciju u kojoj su se našli, i razumevanje za činjenicu da su oni spremni da proliju krv kako bi zaštitili Bihać. Bili smo duboko zabrinuti da će Bihać pasti, da će postati druga Srebrenica. Tu je bilo četiri puta više stanovnika nego u Srebrenici, pa smo predviđali da bi moglo da bude ubijeno 30 do 40 hiljada ljudi ako bi se ponovila ista situacija, ako bi i Mladić i bosanski Srbi uradili istu stvar. Mi nismo odobrili bilo kakvu vojnu akciju i naglasili smo da bi ona mogla da bude vrlo rizična i da, ako bi Hrvatska došla u poteškoće, ni u kom slučaju ne bi mogla da očekuje pomoć od SAD. Vrlo sam izričito rekao Tuđmanu da ćemo mi, ukoliko dođe do bilo kakve vojne akcije, smatrati njega i Hrvatsku odgovornim za zaštitu civilnog stanovništva, srpskih civila, i da ne budu povređeni ili ranjeni pripandici mirovnih snaga UN-a.

Tužilac je direktno upitao, «jeste li se izričito protivili vojnoj akciji ili ste bili neutralni» Ambasadorov odgovor je glasio « nismo je ni podupirali niti smo joj se protivili...

XS
SM
MD
LG