Linkovi

Vilkerson: Potrebna nova strategija SAD


Lorens Vilkerson, šef kabineta bivšeg državnog sekretara Kolina Pauela (arhivski snimak)
Lorens Vilkerson, šef kabineta bivšeg državnog sekretara Kolina Pauela (arhivski snimak)

Povodom kontinuiranih protesta i pada vladajućih struktura u arapskom svetu razgovarali smo sa Lorensom Vilkersonom, šefom kabineta bivšeg državnog sekretara Kolina Pauela u administraciji Džordža Buša Mladjeg. Vilkerson je, inače, poznat po kritici američke invazije u Iraku 2003., za koju tvrdi da je pokrenuta na osnovu lažnih obaveštajnih podataka o navodnom iračkom oružju masovnog uništenja. Vilkerson, koji sada predaje na Univerzitetu Džordž Vašington i koledžu Vilijam i Meri, razgovor sa koleginicom Jelom Defrančeski započeo je kritikom američkih obaveštajnih službi zato što ovog puta nisu na vreme predvidele izbijanje revolucionarnog bunta u arapskom svetu.

„To je sve moglo veoma lako da se predivi, ali nije. Pogledajmo, na primer, kako su naše obaveštajne službe radile u Egiptu. Umesto da pronalaze nezavisne izvore informacija o unutrašnjim kretanjima u zemlji, one su slušale šefa egipatske obaveštajne službe Omara Sulejmana. Govorilo se u kategorijama stabilnosti i ekonomskog uspeha, a ne u kategorijama ogorčenja javnosti i niza dubokih poremećaja u egipatskom društvu. Mislim da se radi o ozbiljnom obaveštajnom promašaju. Na postojećih 17 obaveštajnih službi u zemlji trošimo oko 80 milijardi dolara godišnje. One kao hobotnica prožimaju sve pore naše vlade, a pravog rezultata nema. Treba da okrenemo novi list.“

Vašingtonu - u jeku naglih promena na Bliskom Istoku i severnoj Africi - predstoji izrada nove strategije prema jednom od strateški najvažnijih regiona u svetu. Taj posao nije nimalo lak, ne samo zbog nepredvilijivosti ishoda bunta, nego i zato što se prilike od zemlje do zemlje razlikuju. U Egiptu je, na primer, bunt okončan relativno mirno, dok u Libiji vlada krvoproliće. Ulog SAD je, pri tom, veoma visok, nastavlja Vilkerson.

„Prvo, u Iraku i Avganistanu se nalazi oko 150 hiljada američkih vojnika. Na probi su zatim, naš ugled i prestiž. Za to su područje vezani možda najvažniji interesi američke nacionalne bezbednosti. Arapsko poluostrvo i područje Zaliva poseduju najveće poznate rezerve nafte u svetu, bez kojih naša, japanska, kao i ekonomije evropskih zemalja ne bi mogle da funkcionišu normalno. Dakle, od kritične je važnosti da revidiramo dosadašnju spoljnu i bezbednosnu politiku prema tom području.“

Novi strateški aranžman na Bliskom Istoku, trebalo bi da uključi Iran, kaže Vilekrson:

„Iranu bi trebalo priznati položaj prirodnog regionalnog hegemona. Mi smo to činili 26 godina, dok je na čelu Irana bio 'naš diktator', šah Reza Pahlavi. Elementi te hegemonije se u međuvremenu nisu ništa promenili. Geografski prostor, vojni potencijal, homogena, velika populacija tu i dalje postoje. Međutim, nama to više nije važno jer lider zemlje nije 'naš čovek'.“

Bitan element nove strategije bio bi odlučan američki angažman na rešavanju, kako to Vilkerson naziva, „izraelsko-palestinsko-arapske situacije“.

„Naši zvaničnici bi trebalo da budu istinski neutralni pregovarači i posrednici, a ne izraelski advokati. Kako bi to konkrento izgledalo? To bi bilo, na primer, usvajanje prelaznog sporazuma o vraćanju Golanske visoravni Siriji, koju bi NATO snage nadzirale sve dok Izrael i Sirija ne postignu konačan dogovor. Deo toga bi takođe bio novi mirovni sporazum sa Libanom i Hezbolahom, što bi verovatno iziskivalo i propratne formalne američke garancije bezbednosti Izraela na tom frontu. U sklopu nove strategije bilo bi i uspostavljanje čvrstih odnosa sa novom vladom u Kairu, koja će verovatno nastaviti da poštuje mirovni sporazum sa Izraelom, ali neće želeti da nastavi Mubarakovu politiku podupiranja izraelske politike koja čini život nemogućim Palestincima u Gazi.“

Drugim rečima, posle sprovedenih revolucionarnih promena na širem Bliskom Istoku nova američka politika trebalo bi da bude isto tako revolucionarno drugačija od dosadašnje, zaključio je Vilkerson.

XS
SM
MD
LG