Američki avion tipa Daglas DC3 prvi put je poleteo davne 1935. godine, a najviše je upotrebljavan kao transportni avion tokom Drugog svetskog rata. Uprkos tome u svetu se još koristi nekoliko stotina aviona tog tipa, od kojih neki redovno lete na Južnom i Severnom polu.
Zahvaljujući dobrim inženjerskim rešenjima i veštim graditeljima nekoliko aviona tipa DC3 još opslužuje nučne baze na zemljinim polovima. Iako su u međuvremenu snabdeveni turbomotorima i skijama umesto točkova, u osnovi to su isti avioni kao oni koji su leteli za vreme i posle Drugog svetskog rata.
Ovaj primerak sagrađen je 1942, a kasnije pronađen u nekoj afričkoj džungli. Njegov pilot, kapetan Ričard Kameron, kaže da su avioni DC3 prave polarne mazge.
„Sagrađeni su kao tenkovi i ne mogu da prestanu da lete“, kaže Kameron.
Njegova kanadska kompanija ima sedam ovakvih aviona koji služe za prevoz ljudi i opreme ili za naučna osmatranja iz vazduha. Kada se leto na Južnom polu završi prelaze da rade na Severnom polu.
„Sletali smo i uzletali sa nekih mesta na kojima uopšte nije trebalo da budemo i svaki put je bilo uspešno“, kaže pilot Ričard Kameron.
Tokom Drugog svetskog rata sagrađeno ih je više od 10 hiljada, a posle rata upotrebljavale su ih skoro sve vazduhoplovne kompanije. U savremenoj verziji krstareća brzina im je 380 kilometara na sat, a dolet oko 3500 kilometara.
Dva nova turbo-motora snage okreću petokrake elise sa promenljivim korakom.
Što se tiče unutrašnjosti, kapetan Kameron kaže da je atmosfera uvek bučna i neformalna.
„Udobnost je bliska standardnim uslovima, ali nemamo nikakve TV ekrane“, kaže on.
Ali s obzirom na pogled na zadivljujući pejsaž Antarktika kome bi uopšte bila potrebna takva zabava.