Linkovi

Verski nacionalizam na Balkanu - 2004-02-07


U prvoj polovini januara, vojnici NATOa u Bosni još jednom su bezuspešno pokušali da udju u trag bivšem predsedniku bosanskih Srba, Radovanu Karadžiæu. Istog meseca, na parlamentarni izborima u Srbiji, najveæi broj glasova dobila je nacionalistièka Srpska radikalna stranka. Mesec dana ranije, glasaèi u Hrvatskoj vratili su na vlast desnièarsku stranku èiji lideri su, deceniju ranije, uèestvovali u etnièkom èišæenju u Bosni. Saradnica Glasa Amerike Džudit Lejtam pokušala je da pronadje odgovor na pitanje zašto verski nacionalizam još ima tako snažan uticaj na Balkanu.

Neki struènjaci za Balkan iznose gledište da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji i iskustvo Drugog svetskog rata pokazali da vera i neki verski nacionalistièki lideri èak i danas doprinose pogoršanju politièke situacije u tom podruèju. Jedan od uèesnika nedavno održane konferencije u vašingtonskom Centru Vudrou Vilson bio je profesor Vjekoslav Perica, sa Univerziteta države Minesota. On kaže da je hrvatski katolicizam devedesetih godina pomogao usponu bivšeg predsednika Franje Tudjmana, èiji režim je takodje optuživan za ratne zloèine:

”Monopol Rimokatolièke crkve, koja je de fakto državna religija u Hrvatskoj, uspostavljen je posle izborne pobede režima Franje Tudjmana. Crkva je imala priliku da podrži umerene hrišæanske stranke, ali to nije uèinila. Tudjman i njegova stranka Hrvatska demokratska zajednica, zajedno sa hrvatskom Katolièkom crkvom, praktièno su vladali Hrvatskom od 1990. do 1999. godine i to æe se verovatno nastaviti.“

Profesorka Nikol Lindstrom, sa Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti, istièe da verske stranke na Balkanu nisu mogle da postignu svoje ciljeve bez ”podrške nacionalistièkih stranaka i politike.“ Ona kao primer navodi jednu politièku izjavu bivšeg lidera bosanskih Srba, Radovana Karadžiæa:

”Kako je Karadžiæ izjavio: ‘Ni jedna važna odluka nije bila doneta bez crkve.’ Crkva je bila od kljuène važnosti u poistoveæivanju fašistièkih zloèina sa komunistièkim zloèinima.“

Profesor Vjekoslav Perica izneo je gledište da je Srpska pravoslavna crkva najodgovornija za raspirivanje plamena verskog nacionalizma u novije vreme. Krajem osamdesetih i poèetkom devedesetih, kaže on, mnogi pravoslavni sveštenici zdušno su podržavali politiku bivšeg jugoslovenskog predsednika Slobodana Miloševiæa:

”Sada mi se èini da je Pravoslavna crkva bila najradikalnija i pitam se da li je to bilo zato što je Pravoslavna crkva inherentno više nacionalistièka, jer su pravoslavne crkve etnièke crkve. Srpska pravoslavna crkva uzdiže srpski narod i srpsku istoriju iznad svega. Ta crkva doživela je uspon paralelno sa islamskim ekstremizmom od sedamdesetih godina naovamo. Kako to da je Pravoslavna crkva odjednom otkrila ‘Islamsku deklaraciju’ Alije Izetbegoviæa iz 1970. godine? Svi mi verujemo da su Pravoslavna crkva i Slobodan Miloševiæ iskoristili tu deklaraciju. Ja verujem da je Pravoslavna crkva bila najmilitantnija i najodgovornija za jugoslovensku tragediju.“

Profesor sa Univerziteta države Mièigen, Robert Donia, autor knjige ”Islam pod dvoglavim orlom,“ podseæa da se, posle smrti predsednika Izetbegoviæa, prošlog oktobra, politièka klima u ranije etnièki raznovrsnom i verski tolerantnom Sarajevu dramatièno pogoršala:

”Njegov sprovod je tekao gradom u tišini dok nije stigao do Bašèaršije, kada je tišina razbijena organizovanim skandiranjem ‘Alah o akbar.’ Bilo je to u suprotnosti sa vekovnom praksom bosanskih muslimana. Medjutim, pojavilo se nešto novo i preteæe medju Bošnjacima, a to je širenje vahabizma - jedne od najveæih i najuticajnijih muslimanskih sekti, kojoj pripada i saudijska kraljevska porodica. U nekim mestima u Bosni njihove pristalice uvele su sistem paralelnih verskih škola.“

Još jedan aspekt verskog nacionalizma na Balkanu predstavlja ugroženost grèke pravoslavne zajednice u Turskoj. Po raspadu Otomanske imperije posle Prvog svetskog rata, u Lozani, u Švajcarskoj, 1923. godine sklopljen je sporazum o razmeni grèkog i turskog stanovništva. Profesorka Univerziteta u Bostonu, Elizabet Prodromu, kaže da se grèka pravoslavna zajednica u Turskoj opasno smanjila sa 125 hiljada na samo dve hiljade i 500:

”Ta grupa kolektivno podnosi veæu diskriminaciju nego druge grupe u društvu.“

Medjutim, profesorka Prodromu izražava gledište da turska religiozna Stranka za islamsku pravdu i razvoj nudi ”nezapamæene moguænosti“ za unapredjenje verskih prava nemuslimanske manjine u Turskoj. Majkl Sels, profesor uporedne religije na Haverford koledžu i autor knjige ”Izdani most: vera i genocid u Bosni,“ kaže kako mnogi pogrešno veruju da su problemi na Balkanu proizvod vekovnih antagonizama:

”To je ideologija i hrvatskih i srpskih nacionalista, koji su tvrdili kako vekovni antagonizmi pokazuju da ljudi razlièitih vera nikada ne mogu da žive zajedno na Balkanu. Pokret ka mobilizaciji verskih nacionalista poèeo je devedesetih godina sa krupnim gradjevinskim projektima, od kojih je najvažnija bila izgradnja Katedrale svetog Save u Beogradu. To je u èitavom svetu podstaklo politiku pravoslavnog srpskog identiteta, izgradjenog na navodnoj opasnosti od Hrvata, Albanaca i bosanskih Muslimana. Ta kampanja postala je središte naglog uspona ekstremistièkog verskog nacionalizma koji je kulminirao 1989. godine proslavom 600. godišnjice pogibije kneza Lazara na Kosovom polju. Taj dogadjaj je bio izmanipulisan od strane Miloševiæa i nekih srpskih vladika, koje su se više bavile politikom nego verom. Ali svi oni su uskoro postali robovi oslobodjenih sila masovne psihoze straha u verskog ekstremizma.“

S druge strane, kaže profesor Sels, Hercegovina predstavlja najneposredniji primer verskog ekstremizma hrvatskih katolika.

”Ali niko zbog toga nije vršio pritisak na Vatikan. Papski nuncije i mostarski biskup odbijali su svaki pokušaj medjuverskih diskusija i bojkotovali verski mešovite proslave obnove bogomolja, na koje je èak i lokalni pravoslavni vladika slao izaslanika.“

Profesor politikologije na Kolgejt univerzitetu i direktor Centra za etiku i društvo u svetu, Tim Barns, kaže da vera igra sporednu ulogu u medjunarodnim sukobima. Ali on dovodi u pitanje ulogu koju bi vera mogla da ima u nastojanjima da se ti sukobi spreèe:

”Ako nas novija istorija ièemu uèi, onda je to da je vera sastavni deo medjunarodnih odnosa i medjunarodnih konflikata, voleli mi to ili ne. Sumnjam da vera ili verski lideri mogu da pruže konstruktivan doprinos medjunarodnim odnosima i unapredjivanju mira. U tome im izgleda smeta istorijski kontekst. Etnièke grupe u bivšoj Jugoslaviji zaista su koristile verske razlike za opravdavanje teritorijalnih pretenzija. Problem koji savremena religija ne može lako da izbegne jeste uticaj istorijske religije. Drugim reèima, èvrsto ukorenjena gledišta iz prošlosti je veoma teško prevaziæi.“

Struènjaci za Balkan, koji su nedavno ušèestvovali na skupu u vašingtonskom Centru Vudrou Vilson, kažu da bi najbolje rešenje za prevazilaženje verskih i etnièkih podela možda moglo da dodje iz svetovnih, a ne iz duhovnih izvora. Oni su izneli gledište da bi proces približavanja Evropskoj uniji i izgradnje država zasnovanih na vladavini zakona mogao da ponudi rešenje koje najviše obeæava.

XS
SM
MD
LG