Linkovi

Glen: Uprkos poboljšanju, razlike izmedju SAD i EU i dalje prisutne


Po oceni većine analitičara, američko-evropski odnosi doživeli su pravu transformaciju sa dolaskom predsednika Baraka Obame u Belu kuću. Međutim, Džon Glen, profesor političkih nauka na Univerzitetu „Džordž Vašington“ i saradnik Nemačkog Maršalovog fonda u Sjedinjenim Državama, upozorava da dve strane Atlantika ne vide svetske probleme istim očima, što bi moglo negativno da utiče na dalji tok transatlantske saradnje.

Glavna tema na dnevnom redu Evropske Unije je rešavanje problema globalnog zagrevanja, navodi Džon Glen:

„Pitanje klimatskih promena je svojevrstan simbol razlaza Sjedinjenih Država i Evrope. Tu nije u pitanju politika, već nešto mnogo dublje - fundamentalne vrednosti jednog društva. Odbijanje Bušove administracije da potpiše Sporazum iz Kjota o suzbijanju klimatskih promena, u očima Evropljana bilo je znak da Amerika i Evropa više ne dele isto mišljenje. Mada je tokom bivše administracije dolazilo do drugih neslaganja, to je postalo simbol kulturološkog udaljavanja.“

Utoliko je važnije što je predsednik Obama zauzeo tako energičan stav o klimatskim promenama, jer je time uspeo da ublaži predstavu da dve strane Atlantika imaju sve manje zajedničkog, dodaje Glen. Po rečima našeg sagovornika, Avganistan je još jedno pitanje koje Amerikanci i Evropljani ne vide na isti način:

„Zbog Iraka, Evropljani i dalje smatraju da Amerika u Avganistanu ulaže prvenstveno vojne napore. Oni očigledno ne žele da šalju dodatne vojnike u Avganistan, ali se postavlja pitanje da li će ispuniti ranije dato obećanje da će u većoj meri učestvovati u pružanju finansijske i ekonomske pomoći za obnovu te zemlje.“

Neuspeh te misije potkopao bi ne samo kredibilitet, već i svrsishodnost NATO-a, ističe Glen:

„Avganistan je test za opstanak NATO-a. Postavlja se pitanje: Ako ne bude uspeo u Avganistanu, šta uopšte znači NATO? Sve dok se pojedine zemlje članice saveza budu protivile učešću u svim aspektima misije u Avganistanu, mislim da šanse za uspeh ostaju neizvesne. Biće vrlo teško tvrditi da je NATO transatlantska organizacija koja može da reaguje na nove bezbednosne probleme u svetu.“

Transatlantski partneri još uvek utvrđuju ulogu severnoatlantskog saveza u 21. veku, navodi Džon Glen:

„Uloga NATO-a u balkanskom konfliktu bila je dokaz da savez može da deluje i izvan teritorija svojih članica – i to ne samo u cilju samoodbrane nego i radi rešavanja humanitarnih kriza i stabilizacije fragmentiranih država. Međutim, angažovanje NATO-a u misijama kao što su Irak ili Avganistan nema veliku podršku evropske javnosti. To je jedno od objašnjenja sve manje popularnosti same institucije NATO-a u Evropi. Poslednjih godina, na primer, podrška savezu opada u Nemačkoj i Velikoj Britaniji.“

Sjedinjene Države i jedan broj evropskih zemalja zalažu se za razvoj globalne bezbednosne uloge NATO-a, dok novije članice žele da ograniče njegovu ulogu isključivo na odbranu teritorije zemalja članica saveza, ukazuje Glen. Zbog sličnih podela, otežano je i utvrđivanje zajedničke politike prema Rusiji.

„To se, na primer, odnosi na pitanje - ko je važniji u Rusiji: premijer Vladimir Putin ili predesednik Dmitrij Medvedev? Neki u Evropi tvrde da sve konce i dalje povlači Putin. Drugi ističu institucionalni položaj Medvedeva i smatraju da treba raditi na jačanju njegove pozicije. Takva podela mišljenja postoji i u Americi. To samo pokazuje koliko je teško postići usaglašenu američko-evropsku politiku prema Rusiji.“

Medjutim, ne treba izgubiti iz vida da temelji transatlantskog partnerstva počivaju na amalgamu dve vodeće svetske ekonomije, navodi Glen. Prošlogodišnja vrednost transatlantske privredne aktivnosti iznosila je oko 3,75 biliona dolara. Napredovala je čak tokom najtežih američko-evropskih političkih sporenja za vreme administracije predsednika Buša. Transatlantska ekonomija čini temelje globalne ekonomije i gotovo je nerazrušiva, zaključuje Glen.

XS
SM
MD
LG