Zamenica direktora Centra za globalizaciju, rizik i naučno istraživačku
politiku pri Univerzitetu države Kalifornije, u Los Anđelesu, dr Marija
Dubravka Pineda, u razgovoru za “Glas Amerike” razmatra faktore koji
utiču na proizvodnju energije i njihov uticaj na ekologiju, kako u
svetu tako i u Srbiji. Dr Pineda posećuje Srbiju u okviru naučne
razmene Kalifornijskog i Ženevskog univerziteta sa Srbijom, o
energetsko-ekološkim pitanjima.
Pineda: “Postoje brojni faktori
koji utiču na proizvodnju i potražnju energenata. Jedan od glavnih je
ekonomska kriza, koja snažno utiče na potražnju, posebno u zemljama kao
što su Indija ili Kina, jedan od najvećih potrošača zbog svog
intenzivnog privrednog razvoja. Drugi problem je da energetski izvori
nisu podjednako rasporedjeni širom sveta, niti su rasporedjeni tamo gde
su potrebni. Dakle, transport nafte i drugi troškovi igraju važnu
ulogu. Treći faktor je sezonsko korišćenje energije, odnosno da li je
to zimi radi grejanja, ili leti radi rashladjivanja, uključujući
potrošnju energije u javnim i privatnim zgradama. Što se tiče
ekologije, znamo da su istorijski izvori energije fosilna goriva, kao
što je ugalj - glavni uzrok ispuštanja ugljendioksida i zagrevanja
atmosfere. Pošto ćemo u doglednoj budućnosti morati da koristimo
fosilna goriva, predstoji nam modifikacija načina za njihovo
korišćenje”.
Glas Amerike: Početkom ove godine posetili ste Srbiju, kako ona reaguje na ove energetske i ekološke izazove?
Pineda:
“Srbija ima velike prirodne resurse i prilazi rešavanju svojih
energetskih potreba na izbalansiran način. Ugalj i fosilna goriva
učestvuju sa oko 55 odsto u proizvodnji energije, dok se za ostatak
koriste hidrocentrale, koje su proizvodjači čiste energije. Pored toga,
Srbija ima mogućnost izgradnje novih hidrocentrala na reci Drini. Ona
takodje ima zalihe uglja za narednih 300 godina, pa bi, ako nastavi
ovim putem, mogla da bude značajan regionalni izvoznik energije. Sa
novim ministrom ekologije Srbija je prošle godine počela da sprovodi
novu, strožiju i dalekosežnu ekološku politiku. Ona je takodje
potpisnik sporazuma iz Kjota, kojim se omogućava drugim zemljama da
investiraju u Srbiji, kako bi dobila poene za smanjenje ispuštanja
ugljendioksida, što je važan način za privlačenje novih investicija.
Srbija takodje prolazi kroz proces kapitalizcaije svoje energetske
industrije, nastojeći da pridobije strateške partnere za izgradnju
elektrana, i privatizovala je svoj energetski sektor, što se odnosi na
prodaju naftne industrije Rusiji, radi distribucije prirodnog gasa i
izgradnje gasovoda preko njene teritorije. Srbija ima odličnu lokaciju,
koju je teško mimoići, kao i potencijal za koriščenje alternativnih
izvora, kao što su energija vetra i biomasa. Znači, Srbija bi mogla da
kombinuje korišćenje fosilnih goriva, hidroenergije i biomase”.
Glas Amerike: Da li će Srbija u budućnosti moći da se oslanja na ugalj kao primarni izvor za proizvodnju električne energije?
Pineda:
“Svaka zemlja mora da ispita mogućnosti kako može da dobije optimalnu
korist od fosilnih goriva za konkretne energetske potrebe. Što se tiče
uglja, Srbija će morati da se oslanja na svoje velike zalihe na
površini i u dubini zemlje, koji su dobrog kvaliteta, da bi razvila
novi način proizvodnje i nove energetske izvore. Na primer, savremena
tehnologija za proizvodnju gasa od uglja ne zagađuje atmosferu, a
uzgredni proizvodi mogu da se koriste u petrohemijskoj i drugim
industrijama. To gorivo može da se transportuje iz Srbije rekama, pa bi
na taj način u Srbiji mogla da se stvori energetska baza. Lokacija te
zemlje, njeni prirodni resursi, plus mogućnost kombinovanja fosilnih
goriva i hidro-energije, kao i korišćenja biomase – sve bi to moglo da
stavi Srbiju u primarnu stratešku poziciju, ako bude napravila mudar
izbor”.