Linkovi

Na predstojećim Olimpijskim igrama sportisti će se takmičiti u 300 disciplina


Iako će u mnogim od njih, poput košarke i plivanja, dominirati profesionalci, na Igrama će se predstaviti i mnogi sportisti amateri. Ti takmičari verovatno nikad neće postati bogati i slavni, jer moraju da usklade posao i trening, a muče se I da bi platili troškove putovanja i svega ostalog. Pa opet, ostaju uporni da bi dobili šansu da ostvare olimpijski san. Novinar Glasa Amerike Brajan Paden objašnjava zašto se javnost identifikuje sa ovim idealistima.

Južnoafrikanac Marlon Ogust je blizu ostvarenja životnog sna da se takmiči na Olimpijskim igrama.

"Bilo bi super da osvojim medalju", kaže Ogust, koji je nedavno obezbedio mesto u olimpijskom džudo timu svoje zemlje. Da bi uspeo, trenirao je svakodnevno, pre i posle napornog dana u kancelariji. Kako kaže, poslodavac mu je pružio podršku.

"Radim za svoju majku, koja ima mnogo razumevanja. Zna da mi je ovo davnašnji san, tako da me podržava. Plaća me dovoljno da pokrijem troškove, a ostalo radim sam", objašnjava Ogust.

Stiv Rauš je rukovodilac za nastupe sportista, pri Olimpijskom komitetu SAD. Uključen je u olimpijski pokret preko 20 godina i kako kaže, stalno se susreće sa običnim ljudima, koji su ceo svoj život posvetili plasmanu na Olimpijske igre.

"Mislim da je ta čistota Olimpijskih igara ono što menja način razmišljanja ljudi. Takođe mislim da postoji nešto što ja nazivam olimpijskom groznicom. A kada vas to uhvati, veoma je teško odupreti se", kaže Rauš.

Međutim, olimpijska groznica nije uvek dovoljna. Maratonac iz Kambodže, Hem Bun Ping dobijao je određenu pomoć vlade, oko 30 dolara mesečno. Međutim, kako kaže, to mu nije dovoljno za dijetu, neophodnu da bi mogao da se takmiči sa profesionalcima.

"Mislim da ne mogu da pobedim sportiste iz drugih zemalja. To je kao nebo i zemlja, jer nama nedostaje sve što nam je potrebno. Međutim, daću sve od sebe. Ne verujem da ću pobediti bilo koga, ali se bar nadam da popravim svoj lični rekord".

Američka olimpijska nada Sara Traubridž je veći optimista. Svakog dana, rano ujutro, nju i ostale najbolje američke veslače možete videti na reci Potomak u Vašingtonu, kako treniraju pod nadzorom selektora nacionalnog tima Meta Medigana.

"Veslački klub 'Potomak' ima jedan od najboljih programa u zemlji, I daje mnogo reprezentativaca. Imaju zaista odlične trenere, mnogo dobrih veslačica, to je mesto gde želite da budete ako pokušavate da se kvalifikujete za reprezentaciju", kaže Sara Troubridž.

Mnogi članovi kluba izdržavaju se tako što rade za visokotehnološku kompaniju koja se bavi izradom mapa. Predsednik firme Šon Gorman nekada je i sam bio prvak SAD u veslanju. On veslačima nudi fleksibilno radon vreme da bi mogli da vežbaju i, kako kaže, zapošljavanje olimpijskih nada je dobra poslovna odluka.

"Utvrdili smo da ono što odlikuje uspešne veslače na najvišem nivou, takođe krasi i odlične radnike", kaže Gorman.

NARR: Stiv Rauš iz Olimpijskog komiteta SAD ističe da uključenje profesionalaca nije naškodilo olimpijskom pokretu, ali da javnost generalno i dalje više ceni one koji žrtvuju toliko više od profesionalnih sportista.

"Ljudi se ne vezuju za profesionalce kao za recimo kajakaša koji zarađuje 12 hiljada dolara godišnje, a opet uspeva da finansira svoj trening, da putuje po svetu i odgaja porodicu. Ljudi se jednostavno identifikuju sa amaterima, saosećaju sa njima i podržavaju ih", priča Stiv Rauš i zaključuje da – pobedili ili ne, sportisti amateri u Pekingu biće inspiracija novoj generaciji olimpijskih nada da krene u pohod na zlatnu medalju.

XS
SM
MD
LG