Linkovi

Najbrže rastući deo starije populacije u Americi ima preko 85 godina


Skoro 25 odsto svih Amerikanaca uključeno je u brigu o najstarijima. Mnogi od njih su žene srednjih godina, koje rade puno radno vreme ili pola radnog vremena, a imaju i sopstvene porodice.

Gerontolozi kažu da se mnogi iz takozvane generacije bejbi bumera – skoro 76 miliona Amerikanaca rodjenih od kasnih četrdesetih do ranih šezdesetih godina – danas suočavaju sa problemma u vezi sa ostarelim roditeljima – kao što su: ko će se brinuti o njima, gde bi trebalo da žive i kako da plate potrebnu specijalnu negu? Sandra Merkvud je direktor Nacionalnog udruženja regionalnih agencija za brigu o ostarelim osobama, organizacije koju finansira federalna vlada.

«To je svakako najveći izvor stresa za brojne porodice onih koji pružaju pomoć i pokušavaju da nadju ravnotežu izmedju brige o sebi, o deci i o starijim članovima porodice».

Tipičan slučaj je 52-godišnja Debi Grin Latimer, iz severne Virdžinije. Ona je udata i ima dve ćerke tinejdžerke. Zaposlena je u firmi koja se bavi istraživanjem o gerijatrijskoj nezi – dok joj privatni život u velikoj meri zavisi od nepredvidivih medicinskih stanja njenih roditelja - 87-ogodišnje Širli i 90-godišnjeg Pola Grina. 2002. godine ustanovljeno je da Pol boluje od Alchajmerove bolesti. Latimer kaže da ju je pre pet godina njena majka Širli neprestano zvala telefonom za pomoć jer sama nije mogla da pomogne Polu.

«Kada se probudi ujutro, on ne zna gde da počne, kako da se istušira, šta da jede. Rekli smo mami da je to previše za nju i da može da koristi pomoć iako je to bilo za nju teško da prizna».

Debi Latimer i njena sestra Stefani ubedile su svoje roditelje da se presele iz njihove kuće, jer dve ćerke nisu mogle da budu tamo sve vreme – one su živele najmanje pola sata vožnje daleko i osećale su se neprijatno zapošljavajući osoblje za pomoć kako bi im obezbedile kvalitetnu negu. Grinovi su se preselili u kompleks zgrada podeljen u dva dela – jedan za one koji još uvek mogu da brinu o sebi i drugi, za one kojima je potrebna pomoć medicinskog osoblja. Grinovi su pet godina živeli u delu za samostalan život. Debi Latimer i njena sestra su ih u medjuvremenu posećivale, onoliko često koliko su im lične obaveze dozvoljavale.

«Kako to uraditi? Ponakad je teško. Teško je izbalansirati postupke. Ponekada sam iscrpljena, ali ipak sam zahvalna da su mi roditelji još živi».

Još jedan veliki problem sa kojim su se sestre suočavale bio je da nisu bile sigurne da li će Grinovi imati dovoljno novca da priušte negu do kraja života. Soba, hrana, i ostali servisi tope njihovu uštedjevinu. Kroz dve godine moraće da se isele.

«Da, to bi moglo da se dogodi pa smo sestra i ja razgovarale o mogućnosti da se roditelji presele kod nje, jer je njena kuća veća».

Za Debi Latimer, kao i za hiljade drugih sredovečnih Amerikanaca sa ostarelim roditeljima, teško je u ovim okolnostima da ne budu zabrinuti za budućnost. Ali kada vidi svoje roditelje Pola i Širli kako se smeše tokom njenih poseta, Debi Latimer bar privremeno može da odagna teške misli koje se uvek ponovo jave dok se vozi prema svojoj kući.

XS
SM
MD
LG