Linkovi

Ljudska bića hiljadama godina pate od genetskog poremećaja


Poremećaj se zove celijakija i izaziva ga unošenje u organizam čak i nečeg toliko elementarnog kao što je parče hleba.

Odlazak u bakalnicu za Anu Kvig ponekad može da traje satima. Ona mora pažljivo da pročita sve sastojke pobrojane na kutijama hrane, da bi bila sigurna da u njoj nema pšenice, ječma ili raži.

«Definitivno znate da ne možete da jedete supu s rezancima, ali morate da budete oprezni i sa supama kje imaju veću gustinu i čorbama, jer se pšenično brašno često koristi za zgušnjavanje», kaže ona.

To zrnevlje sadrži protein gluten, sastojak koji se koristi za zgušnjavanje brojnih vrsta hrane, od supe do sladoleda, kečapa… Ponekad, ono što ona proverava nije naznačeno jasno.

«Na primer piše ‘modifikovani skrob’ i vi ne znate da li je od kukuruza, što bi bilo dobro, ili od pšenice ili ječma. Morate da pozovete proizvođača da proverite, ali će on mnogo puta da vam zatraži bar kod, da bi mogao da proveri za taj konkretni proizvod, uz objašnjenje da se dobavljači menjaju i da se povremeno prelazi sa pšenice na kukuruz. Tad cela stvar postaje komplikovanija», kaže Ana Kvig.

U tinejdžerkom uzrastu, utvrđeno je da pati od bolova u zglobovima, ubrzanog rada srca i teške anemije. Tokom vremena su se pojavili i gastrointestinalni problemi. Obroci – naročito van kuće – postali su teško iskušenje, dok joj jedan prijatelj nije sugerisao da proveri da nema celijakiju.

«Shvatite koliko ste tokom 11 godina promenili svoj život tek kada počnete da se osećate bolje i uvidite da posle večere ne idu svi kući i da ne moraju svi, u svakom trenutku, da znaju gde su kupatila», kaže ona.

Oboleli od celijakije često pate od dijareje, gubitka težine, stomačnih tegoba i hronično su umorni i pothranjeni. Unutrašnji organi i creva su im definitivno oštećeni. Smatra se da se to nepodnošenje glutena razvilo još od početaka zemljoradnje. Najpre je otkriveno u Evropi. Nedavno je dijagnostikovano i u Severnoj i Južnoj Americi, Indiji i, iznenađujuće, u jednoj grupi izbeglica iz Sahare. «Saharci», kako ih nazivaju, nisu imali tu bolest sve dok humanitarne organizacije nisu počele da im dostavljaju pšenicu i druge poremećene žitarice. Sa tom grupom radi lekar Karlo Katasi.

«Utvrdili smo da je 5,6 odsto ukupne dečje populacije obolelo od celijakije, jedno od 18-oro dece, što je preveliko opterećenje... preveliko breme bolesti u tom segmentu», kaže doktor Katasi.

On i njegov kolega Alesio Fasano, vrhunski su eksperti za ovu bolest u svetu. Njihova istraživanja u Ankoni u Italiji i na Merilendskom univerzitetu u Baltimoru, bila su usmerena na mogući tretman – pilulom ili vakcinom. Doktor Fasano kaže da pacijenti – sve dok ne bude pronađeno jedno ili drugo – imaju samo jednu opciju: ograničenu ishranu.

«Jedna od najprirodnijih ljudskih aktivnosti koja donosi veliko uživanje, odnosno jedenje, počeće da oduzima mnogo vremena, mentalnog uvežbavanja da to ponekad može da utiče na vaše ponašanje... jer može da izazove veliki stres i depresiju», kaže doktor Fasano.

Pozitivna dijagnoza celijakije se pravi pomoću krvne analize i moguće, biopsije unutrašnjih organa. Međutim, oba ova medicinska postupka ne moraju da budu moguća u zabačenim delovima sveta. U međuvremenu, eksperti za celijakiju upozoravaju humanitarne organizacije na opasnosti dostavljanja pšenice u neke delove sveta.

XS
SM
MD
LG