Senatski odbor za odnose sa inostranstvom počeo je pretres pozabavivši se bezbednosnim pitanjima. U jeku neprekidnog nasilja u Iraku, trojica stručnjaka ponudila su ideje o tome kako najbolje odgovoriti na bezbednosne izazove u toj zemlji. Kenet Polak sa Brukingsovog instituta je izjavio da se američka politika nije adekvatno pozabavila pobunom u Iraku. On se založio za strategiju koja bi lissila pobunjenike bilo kakve podrške u javnosti. Prema toj ideji, najpre bi trebalo uspostaviti jednu ili dve baze za operacije, u koje pobunjenici ne bi mogli da prodru, a zatim postepeno proširivati te zone:
”Kad koncentrišemo naše snage u toj oblasti i učinimo ih bezbednim za Iračane omogućili bismo im da obnove svoje životne, ekonomske i političke aktivnosti. U tu svrhu trebalo bi koristiti pešadijske patrole, sa stavljanjem naglaska na red i zakon. Stavili bismo Iračanima na raspolaganje ekonomske resurse, pružili im opipljive materijalne beneficije našeg prisustva, i pomogli im da ožive svoju ekonomiju.“
U takvom scenariju, kaže Kenet Polak, Iračani bi odbacili pobunjenike i prigrlili strategiju gušenja pobune. Medjutim, Entoni Kordesman, iz Centra za strategijske i medjunarodne studije, smatra da je bezbednost u kranjoj instanci odgovornost iračkog naroda i dodaje da bi američka uloga to trebalo da odrazi.
”Samo stvaranjem iračkih snaga, iračke politike i iračke uprave možemo da uspostavimo bezbednu situaciju.“
Kordesman je takodje izrazio zabrinutost zbog mogućnosti izbijanja gradjanskog rata u Iraku i dodao kako je od ključne važnosti da sunitska arapska manjina bude angažovana u političkom procesu, u nastojanju da se zemlja održi u celini.
”Ukoliko želimo da stvari funkcionissu, mora da se uspostavi sveobuhvatna politička struktura. Moramo da uložimo maksimalna nastojanja da pomognemo Iračanima da postanu i ostanu ujedinjeni.“
Sunitski Arapi čine jednu petinu iračke populacije. Oni su, pod Sadamom Huseinom, dominirali svim aspektima društva i sada predstavljaju koren iračke pobune. Sunitski lideri su ubedili mnoge obične Sunite da bojkotuju januarske izbore za članove nove nacionalne skuštine. Ali sada mnogi od tih lidera veruju da je to bila greška, jer su pomogli šiitskim Muslimanima i Kurdima da steknu kontrolu nad novom vladom tako da sada pozivaju svoje sledbenike da glasaju na opštim izborima 15. decembra. Penzionisani general Beri MekKafi, koji je radio u Klintonovoj administraciji, kaže da bi Sunitima predvodjene vlade u tom regionu trebalo više da podrže Sunite u novoj iračkoj vladi i postavlja pitanje zašto se to nije dogodilo:
”Nedostaje nam znatnija politička i ekonomska podrška u arapskom svetu, posebno medju sunitskim vladama. Gde su Egipćani, Saudijci i Kuvajćani da kažu toj manjini od 20 posto Iračana, koji su odgovorni za najveći deo nasilja sa kojim smo suočeni i najveći deo politiccke opozicije - saradjujte i mi ćemo vas podržati, ali želimo da se angažujete u ovoj vladi.“
Kenet Polak sa Brukingsovog instituta izneo je gledište da bi Sjedinjene Države trebalo da osnuju forum za takav angažman medju pripadnicima regionalnih vlada. Po njegovom planu u toj trajnoj kontakt grupi učestvovali bi predstavnici iračkih suseda, Iračana i koalicionih snage. To bi okolnim zemljama pružilo priliku da dobijaju redovne izveštaje o razvoju situacije u Iraku i obezbedilo im redovnu tribinu za iznošenje sopstvenih gledišta.