Linkovi

Ujedinjene nacije već mesecima potresaju skandali a sve više se govori o potrebi njihove reforme


Generalni sekretar Kofi Anan je već izneo svoj plan, koji će biti razmotren na generalnoj skupštini UN u septembru.

Godinu 2004. Kofi Anan je nazvao “annus horribilis” - užasnom godinom za Ujedinjene nacije. Prvo je izbio skandal oko programa nafta-za-hranu, kojim je trebalo da se ublaže najteže posledice međunarodnih sankcija zavedenih Iraku za vreme Sadama Huseina. Ispostavilo se da je program bio korumpiran, a među upletenima u skandal našao se i Ananov sin Kodžo. Ubrzo nakon toga sekretarijat UN-a je optužen da je presporo reagovao na optužbe da pripadnici mirovnih snaga u Africi seksualno zlostavljaju decu i žene. Potom je ostavku podneo bliski saradnik Kofija Anana, visoki komesar za izbeglice Rud Lubers, koji je i sam optužen za seksualno uznemiravanje svog osoblja. No, većina analitičara smatra da najteži izazov sa kojim se Ujedinjene nacije danas suočavaju jeste potreba da prilagode svoj rad novim globalnim okolnostima. UN je osnovalo 45 zemalja. Broj njegovih članica je danas 191. Sve do pada Berlinskog zida glavna opasnost za međunarodnu bezbednost bili su konflikti među državama, dok je to danas globalni terorizam. Do kraja Hladnog rata dominirale su dve supersile, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez. Danas je to samo Amerika. Dakle, vreme je da se Ujedinjene nacije prilagode novom odnosu snaga snaga odnosno dominaciji Sjedinjenih Država -- ističe profesor međunarodnih odnosa na Bostonskom univerzitetu, Endru Basevik.

“Stav Amerike prema UN-a najverovatnije se neće menjati. Ukoliko UN budu zastupale politiku koju Sjedinjene Države smatraju konstruktivnom, imaće američku podršku. Ukoliko UN budu komplikovale ulogu Sjedinjenih Država kao jedine supersile u svetu, ta politika će biti antagonistička.”

Pristalice multilateralizma tvrde da je američka invazija Iraka, bez podrške Saveta bezbednosti UN-a, otvorila novo poglavlje u međunarodnim odnosima. Oni ističu da je preduzeta u suprotnosti sa međunarodnim pravom i da je doprinela destabilizaciji u svetu. Međutim, profesor strateških studija na Univerzitetu Džordžtaun, Čester Kroker, ukazuje da i druge sile umeju da zanemare UN.

“Nije mi poznato da je Kina, kada je odlučila da ispali rakete na Tajvan tražila odobrenje Saveta bezbednosti. Ni Sovjeti se nisu obratile UN kada su naredili invaziju Mađarske i Avganistana. Francuska je takođe poznata po jednostranim intervencijama u odbranu svojih interesa u Africi”.

Po rečima profesora Krokera, odsustvo konsenzusa u Savetu bezbednosti ne znači da zemlje neće preduzeti kolektivnu akciju. On navodi primer, kampanju NATO-a na Kosovu 1999. godine:

“Odluka o intervenciji na Kosovu nije bila samo američka. Članice NATO-a smatrale su da se nešto mora preduzeti iako je bilo jasno da bi Kina i Rusija blokirale takvu odluku u Savetu bezbednosti”.

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija, Kofi Anan već je predložio svoj plan reformi, koji predviđa proširenje Saveta bezbednosti i utvrđivanje uslova pod kojima je dozvoljena primena jednostrane sile. Profesor Basevik pozdravlja te mere, ali takođe upozorava da ne treba previše očekivati od Ujedinjenih nacija.

“UN nikada neće postati organizacija o kojoj sanjaju njihove najveće pristalice, ali svakako nisu ni loš akter na međunarodnoj sceni kao što ih neki ovde prikazuju. Treba pozdraviti reformu UN-a, ali iluzija je verovati da ta institucija može da obezbedi mir u svetu”.

Ipak, i kritičari i pristalice UN ukazuju da svetska organizacija mora da razmotri suštinske reforme kako bi se prilagodila današnjici i ostala relevantna u suočavanju sa pojačanim pretnjama globalnoj bezbednosti.

XS
SM
MD
LG