Linkovi

Izazovi lečenja mentalno obolelih


Brojne bolnice u SAD ne leče psihijatrijske bolesnike. One koje pružaju takvu negu, obično otpuštaju pacijente nakon kraćeg boravka...

Mentalno obolele osobe većinom nisu počinioci nasilnih krivičnih dela. Ali masovna ubistva koja su počinili navodno mentalno poremećeni mlađi muškarci usmerila su pažnju javnosti u Sjedinjenim Državama na pitanje koliko je teško identifikovati i uspostaviti dijagnozu ljudi sa ozbiljnim mentalnim oboljenjima i kako im obezbediti delotvorni tretman, pre nego što povrede sebe ili druge.

Novinarka Glasa Amerike Kerol Pirson razgovarala je sa stručnjacima za mentalno zdravlje i sa članovima porodica kojima je bila potrebna psihijatrijska pomoć o izazovima sa kojima se ljudi suočavaju u obezbeđivanju kvalitetne nege za mentalno zdravlje u Sjedinjenim Državama.

Erik Parks i njengova majka Džindžer Smit već dugo se zajednički bore sa mentalnim oboljenjem. Parks ima bipolarni poremećaj. Njegova prva psihotična epizoda dogodila se kada je imao 19 godina.

„Ne sećam se većine toga. Bila je veoma loša situacija, nisam se osećao dobro, to je sigurno“, priča Erik.

“To je bio samo početak, sledile su godine strašnih vremena za Erika i teških vremena za porodicu”, dodaje njegova majka Džindžer.

Mentalno oboljenje može da spreči ljude da racionalno razmišljaju. Osim ako nemaju profesionalnu pomoć, osobe koje su ozbiljno mentalno obolele ne mogu da se pridržavaju rasporeda i prestanu da uzimaju lekove koji ih održavaju u normali. Parksova majka je pokušala ali nije uspela da svog sina smesti u bolnicu.

Brojne bolnice u Sjedinjenim Državama ne leče psihijatrijske bolesnike. One koje pružaju takvu negu, obično otpuštaju pacijente nakon kraćeg boravka i bez profesionalne mentalne podrške koja bi osigurala stabilnu tranziciju. Otpušteni pacijenti ponekad nemaju dovoljno novca za kupovinu lekova ili za plaćanje psihijatra. Parks je završio kao beskućnik, u gladi i bez lekova.

“Nisam želeo da se lečim. Nisam hteo da priznam da imam mentalno oboljenje i da treba da uzimam lekove ili bilo šta drugo", kaže Erik.

Poboljšanje u sistemu mentalne zaštite u Sjedinjenim Državama je neophodno, prema mišljenju Vejna Lindstroma koji je na čelu organizacije Mentalno zdravlje u Americi”.

“Imamo sistem mentalnog zdravlja i takođe imamo sistem fizičkog zdravlja. I oni nisu usaglašeni. A trebalo bi da budu, zato što su većina problema, kroz koje deca i odrasli prolaze uz širok spektar bolesti, veoma povezani i ne mogu da se razdvoje.”

Parks sada živi u privatnom domu u kojem osoblje brine o njegovim lekovima i pomaže mu da osmisli dan. Ali takva nega je skupa, a ne postoje javni ili privatni programi za pomoć oko troškova. Mnoge porodice potroše ušteđevinu. Njegova majka je prodala svoju kuću kako bi mogla da plati da on ostane u domu. Parks se sada oseća dovoljno dobro da je počeo da traži zaposlenje.

“Želeo bih da stanem na svoje noge i možda iznajmim svoj stan i živim nezavisno.”

Parksu će međutim biti potrebna grupna terapija još mnogo godina. Ipak, njegova majka ukazuje na njegove uspehe i oštro kritikuje način na koji javni zvaničnici i mediji prikazuju ljude koji imaju mentalnu bolest.

“Ako bismo mogli da podignemo svest ka boljem razumevanju i znanju i da imamo sredstva, preduzeli bismo ogroman korak napred ka nekima od stvari koje porodice preživljavaju, a mnogim drugima su dobro poznate.”

Umesto toga, sredstva za finansiranje takvih programa drastično su smanjena tokom poslednjih nekoliko godina.
XS
SM
MD
LG