Čaves i iranski lider Ahmadinedžad su se međusobno posećivali, nazivali saveznicima, prijateljima, pa čak i braćom. To prijateljstvo su pomno posmatrale mnoge zemlje, a naročito Sjedinjene Države.
Odnosi Irana i Venecuele su počeli 1960-ih, u ranim danima OPEK-a, Organizacije zemalja izvoznica nafte. Međutim, veze su se učvrstile tek tokom predsednikovanja Uga Čavesa. Katalizator je bio iranski nuklearni program. Iran tvrdi da su njegovi nuklearni ciljevi mirnodopski, a Zapad se pribojava da se radi o nuklearnom oružju. Suočen sa međunarodnim sankcijama, Iran se okrenuo Venecueli, jednom od svojih malobrojnih saveznika, ne bi li probio međunarodnu izolaciju, došao do novih strateških izvora i smanjio uticaj Sjedinjenih Država.
„U Venecueli, PDVSA, nacionalna venecuelanska naftna kompanija, nastavlja da održava odnose sa Iranom i krši embargo, to jest sankcije koje su nametnule Sjedinjene Države zbog iranskog nuklearnog programa“, kaže Kristofer Sabatini iz Saveta dve Amerike.
Organizacija Hezbolah u Libanu, uz iransku podršku, počev od 1980-ih je proširila svoje delovanje u Latinskoj Americi, pre svega prikupljanje novca, zahvaljujući vezama sa ilegalnim prometom droge i piratske robe. Sjedinjene Države su proglasile Hezbolah terorističkom organizacijom. U isto vreme u Latinskoj Americi, Čavesova Venecuela i druge antiameričke vlade su pružile ruke Hezbolahu i Iranu.
„Državni pokrovitelji terorizma, a na tom spisku je i Iran. Prema tome, mi gledamo kako Iran povećava uticaj u Amerikama, posebno zahvaljujući instrumentima ekonomske moći“, ističe Selina Reaujo iz Nacionalnog vojnog instituta.
Dve zemlje su potpisale i bilateralne sporazume i osnovale odbore za kulturnu i obrazovnu saradnju. Pojedini regionalni analitičari to vide kao još jedan iranski instrument za širenje uticaja u regionu.
„Ako se prisetite napada 1992. i ’94. na izraelsku ambasadu i Jevrejski kulturni centar u Buenos Ajresu, pre tih napada je već deset godina postojala ‘kulturna’ saradnja. Postojao je kulturni centar koji su vodile iranske diplomate, koji je radio iste stvari: bilateralne sporazume i međukulturalnu razmenu“, navodi Džozef Hjumir iz Fondacije za ekonomska istraživanja "Atlas."
Iako su bliske veze Teherana i Karakasa bile uzajamno korisne, posle Čavesove smrti, ta pomno posmatrana politička romansa je možda osuđena na promenu, s obzirom da je Teheran izgubio svog glavnog pobornika.
Odnosi Irana i Venecuele su počeli 1960-ih, u ranim danima OPEK-a, Organizacije zemalja izvoznica nafte. Međutim, veze su se učvrstile tek tokom predsednikovanja Uga Čavesa. Katalizator je bio iranski nuklearni program. Iran tvrdi da su njegovi nuklearni ciljevi mirnodopski, a Zapad se pribojava da se radi o nuklearnom oružju. Suočen sa međunarodnim sankcijama, Iran se okrenuo Venecueli, jednom od svojih malobrojnih saveznika, ne bi li probio međunarodnu izolaciju, došao do novih strateških izvora i smanjio uticaj Sjedinjenih Država.
„U Venecueli, PDVSA, nacionalna venecuelanska naftna kompanija, nastavlja da održava odnose sa Iranom i krši embargo, to jest sankcije koje su nametnule Sjedinjene Države zbog iranskog nuklearnog programa“, kaže Kristofer Sabatini iz Saveta dve Amerike.
Organizacija Hezbolah u Libanu, uz iransku podršku, počev od 1980-ih je proširila svoje delovanje u Latinskoj Americi, pre svega prikupljanje novca, zahvaljujući vezama sa ilegalnim prometom droge i piratske robe. Sjedinjene Države su proglasile Hezbolah terorističkom organizacijom. U isto vreme u Latinskoj Americi, Čavesova Venecuela i druge antiameričke vlade su pružile ruke Hezbolahu i Iranu.
„Državni pokrovitelji terorizma, a na tom spisku je i Iran. Prema tome, mi gledamo kako Iran povećava uticaj u Amerikama, posebno zahvaljujući instrumentima ekonomske moći“, ističe Selina Reaujo iz Nacionalnog vojnog instituta.
Dve zemlje su potpisale i bilateralne sporazume i osnovale odbore za kulturnu i obrazovnu saradnju. Pojedini regionalni analitičari to vide kao još jedan iranski instrument za širenje uticaja u regionu.
„Ako se prisetite napada 1992. i ’94. na izraelsku ambasadu i Jevrejski kulturni centar u Buenos Ajresu, pre tih napada je već deset godina postojala ‘kulturna’ saradnja. Postojao je kulturni centar koji su vodile iranske diplomate, koji je radio iste stvari: bilateralne sporazume i međukulturalnu razmenu“, navodi Džozef Hjumir iz Fondacije za ekonomska istraživanja "Atlas."
Iako su bliske veze Teherana i Karakasa bile uzajamno korisne, posle Čavesove smrti, ta pomno posmatrana politička romansa je možda osuđena na promenu, s obzirom da je Teheran izgubio svog glavnog pobornika.