U djelovima zemlje, gdje turistička sezona traje samo pola godine, ugostiteljima je često teško da nađu i zadrže američku radnu snagu. Zbog toga računaju na radnike iz inostranstva koji dolaze zahvaljujući privremenoj vizi H2B. Međutim, zbog ovogodišnjeg smanjenja broja nosilaca te vize kojima je dozvoljeno da uđu u zemlji, poslodavci strahuju da je ugrožen njhov cjelokupan poslovni model.
Proljeće i ljeto stižu kasnije duž obale Masačusetsa nego u ostalim djelovima zemlje. Dok turisti ne dođu, ovdje je tiho. Možda i pretiho za pojedine poslodavce.
“Često se šalim da imamo više velikih bijelih ajkula nego radnika koji traže posao na Kejp Kodu.”
Džejn Nikols Bišop sebe zove “Mama za vize”. Ona pomaže vlasnicima lokalnih radnji da zaposle sezonske radnike, na H2B vizama, iz zemalja kao što su Jamajka i Filipini.
“Ko će da spremi krevete, očisti kupatila, služi hranu, kuva, pere suđe? Nema nikog ovdje ko bi to radio, barem ne u dovoljnom broju.”
Alen Silvester, koji na Kejp Kodu vodi porodični biznis za iznajmljivanje šatora, kaže da je teško naći Amerikance koji su spremni da rade određen posao samo pet mjeseci u godini.
“Prva stvar koju svi pitaju je kako ćeš da nađeš pomoć?”
Kada se uz to uzme u obzir i četvorostruko smanjenje broja potencijalnih radnika sa H2B vizama, biznisi poput Alenovog – koji ne dobijaju radnike iz inostranstva koje su tražili – mogli bi da izgube do 20 odsto godišnjeg profita. Kada bi postojao lakši i jefitniji način za zapošljavanje, Alen kaže da bi ga koristio.
“Morate da ispunite veliki svežanj papira. Svako ko je dovoljno pametan da ima svoj biznis ne bi koristio H2B program za zapošljavanja, kada bi postojao neki drugi način.”
Biznisi koji zavise od tog programa, a koji moraju da pokažu dokaze da su prvo objavili oglase za zapošljavanje američkih radnika – u januaru su podnijeli 3000 prijava za radnu snagu iz inostranstva, od kojih je odobren samo malio dio.
Čak i oni koji su imali sreću, kao što je generalni menadžer hotela “Kunameset in” Džim Anderda, kažu da je dolazak njihovih radnika odložen zbog zakrčenja sistema. Zbog te neizvjesnosti, Anderda ističe da se biznisi kao što je njegov odlučuju da zapošljavaju radnike puno radno vrijeme, čak i van sezone, kada nisu potrebni.
“Ne želim da izgubim radnike, zbog čega imam ljude u kuhinji koji rade 40 sati tokom zime kako me ne bi napustili. Zbog toga će reći da prema njima dobro postupamo. I ostaće tokom proljeća i pomoći mi da završim posao.”
Biznisi koji ne mogu da priušte da urade isto mogu samo da se nadaju da će članovi Kongresa uspjeti da prije 28. aprila, u okviru budžeta za ovu godinu, vrate na snagu izuzeće za radnike koji se vraćaju u SAD. U suprotnom, moraće da snose posljedice nedostatka radne snage.