Linkovi

Srebreničani na 21. godišnjicu genocida: Gdje god smo tugu nosimo sa sobom


U Potočarima sahranjeno još 127 žrtava genocida

U Potočarima sahranjeno još 127 žrtava genocida

U Potočarima kod Srebrenice ukopano je još 127 identifikovanih žrtava genocida, kojih je sada ukupno 6.504 našlo smiraj u Memorijalnom centru Potočari. Među danas ukopanima je i 12 maloljetnika. Najmlađa žrtva je Avdija Memić koji je imao 14 godina kada je ubijen, dok je najstariji Mustafa Hadžović ubijen u 77. godini.

Veliki broj članova porodica žrtava ukopao je najmilije, ali ima još mnogo onih koji još tragaju za posmrtnim ostacima braće, očeva i sinova.

Prije četiri godine, u Memorijalnom centru Potočari Elvić Ćatić je ukopao oca. Danas je pored mezara svog dajdže. Kolike su bile razmjere zločina govori činjenica da su posmrtni ostaci nađeni čak u četiri masovne grobnice.

"Ovo je velika tuga. Ja sam oca ovdje izgubio - otac je moj tu, u blizini, pokopan prije četiri godine – i trojicu dajdži. Trenutno je ovo jedan od njih. Dvojicu još nisu pronašli. Očekujemo i njih idućih godina. I u gorim civilizacijama nije se desilo ovako - u četiri grobnice pronaći jednu osobu", kaže Ćatić.

Majka Bida Osmanović je nakon 21 godinu pronašla sina Faruka.

"Imala sam veliku želju da ga nađem. Dvije su mi želje bile u životu: da odem na hadž i da nađem njegove makar dvije kosti dok sam živa. To mi se sve ispunilo u petnaest dana. Prije sam kopala od zaove četiri sina koja su nestala. Ona nije dočekala nijednog da ukopa. Tri smo, ustvari, ukopali. Još jednog imamo", priča Bida Osmanović.

Ima slučajeva da su ubijene skoro kompletne porodice. Takav je slučaj i kod Nezire Sulejmanović.

"Ja sam došla tu obići dva mezara od svoja dva sina, a sad mi se kopa bratić. To mi je najveća želja kad bi mi neko rek'o za brata. Jednoga sam ukopala, prva žrtva je bio, ovog drugog sam izgubila, eto, izgubila, da tako kažem, i da mi je dočekati, 63 godine mi je, da mi iko kaže da je jednu koščicu od brata našao, bila bih prezadovoljna, pa da znam đe mi je brat. Tu su mi djeca, tu mi je otac, tu su mi bratići", navodi Nezira Sulejmanović.

U kući Mevlide Salkić više nema muške glave.

"Ovog jednog smo ukopali, i muža sam ukopala. Da mi je bilo i onoga drugog naći, da znam đe ćemo doći na mezar. Znam da ga nema, to mi je sasvim jasno da njega više nema, ali, eto, šta ću ja kad nisu još ništa pronašli. Muža nema, sinova nema, eto, nemam nikoga. Ali sam se ja vratila, tamo, Drini, napravila sam kuću i ja živim tamo. Pretežno sam tamo, na svome. Nešto mi je lakše, nešto mi daje utjehu da tu budem. Nešto mi daje veću snagu", kaže Mevlida Salkić.

Među onim koji i poslije 21 godinu još tragaju za posmrtnim ostacima svojih članova porodica je Ifeta Hasanović koja ništa ne zna za muža.

"Kopam danas đevera. Do sad sam ukopala svekra, ukopala zetova i jednog sestrića. Eto, još nisam čo'eka našla. Nadam se da ću ga naći. Uskoro. A godine prolaze, u nadi, a nade nema, čini mi se", priča Ifeta Hasanović.

Nezima Alić je dvadeset godina tragala za ocem. Prije sedam godina pronašli su dvije kosti. I to u dvije različite grobnice. Nisu željeli ukopati nekompletno tijelo.

"Majka je već stara i nije zdrava, tražila je da ukopamo to što je nađeno, a ostalo ako se kad nađe ukopaćemo i to. I brata sam prije šest godina ukopala i od njega smo našli samo nekolike kosti”, priča Nezima dok stoji pored zelenog tabuta.

Nezima je oca i brata posljednji put vidjela u julu 1995 godine. Oni su spas pokušali naći bježeći kroz šumu. Obojica su ubijeni.

Prošle godine u Memorijalnom centru ukopala je oca. Za bratom još traga.

"Svake godine je isto. Gdje god da smo, svoju tugu nosimo sa sobom. Jedne su pobili, a nas ostavili da umiremo polako za njima”, kaže ona dok se oprašta sa sa posmrtnim ostacima rođaka.

I pored svega što se dogodilo, povratnici ne gube nadu u bolju budućnost.

"Vratila sam se ovdje. Niko me ne dira, pomogli su mi, napravili su kuću. Zadovoljna sam kad imam hljeba i glavicu luka. Zadovoljna. Sve će ovo proći, da imaš bogatstvo ne znam koje, što će mi bogatstvo. Lijepo s narodom, da kažem: 'Hajde ba, sjedi, popij kafu, ne pitam te kako ti je ime, dođi mi da popijemo kafu, da nisam sama. I progovori, nećemo o ratu'. Šta je bilo – bilo je. Ko je zagriješio, patiće. Bog će ga kazniti ili će odgovarati tamo u zatvorima. Ja hoću uzdignute glave da hodam. Obilazim svake sedmice ovdje svoju djecu", kaže Nezira Sulejmanović.

U Memorijalnom centru Potočari do sada je ukopano 6.377 žrtava genocida počinjenog u Srebrenici u julu 1995. godine, a sa danas ukopanim ih je 6.504.

Vojska Republike Srpske ubila je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, u tada "zaštićenoj zoni" Ujedinjenih naroda.

XS
SM
MD
LG