Prema najnovijim podacima nevladinih organizacija, u Vašingtonu ima više od 1800 djece beskućnika. Od početka recesije, 2008. do prošle godine, broj porodica koje su ostale bez krova nad glavom porastao je za 75 odsto. Kapaciteti lokalnih skloništa ove zime su popunjeni do maksimuma, dok je zbog tekućeg procesa obnove susjedstava u Vašingtonu, sve teže doći do jeftinih stanova.
Samohrani otac, Markaus Skejls, postao je beskućnik prije godinu dana. Sa ćerkom Sehaj, koja je jedno vrijeme živjela sa majkom i bakom, od novembra je smješten u porodičnom skloništu “DC General” na istočnom obodu Kapitol Hila, susjedstva u američkoj prijestonici.
“Stalno joj govorim da će stvari biti bolje, da je ovo samo za kratko vrijeme. Ponekada plače noću, traži da je utješim, nekada hoće samo da spava u mom krevetu. Nekada je bolje, posebno ako ima vršnjaka s kojima može da se igra.”
Uprkos uslovima u kojima žive, četvorogodišnja Sehaj uspješno pohađa predškolski program, dok 38-ogodišnji Markaus studira psihologiju na lokalnom koledžu.
“Ima dana kada ne želim da budem ovdje, kada pomislim da ima nešto bolje što mogu da radim, ali znam da će mi boravak ovdje pomoći da pružim svojoj ćerki ono što joj treba.”
U ovom skloništu, u kojem se do 2001. nalazila jedina državna bolnica u Vašingtonu, privremeno je smješteno 286 porodica, 367 odraslih i 591 dijete, od kojih je više od polovina mlađa od 12 godina. Prošlog mjeseca sklonište se našlo u centru pažnje javnosti, nakon što je nevladina organizacija “Vašingtonska pravna klinika za beskućnike”, izvijestila o brojnim problemima s kojima se njegovi stanari, i porodice bez krova nad glavom u Vašingtonu, součavaju.
“ Svaka porodica nam govori da sklonište nije idealno, ali da je bolje nego biti na ulici…”, kaže Amber Harding, advokat u Vašingtonskoj klinici. Ona ističe da u prijestonici trenutno ima između 1200 i 3000 djece beskućnika, koja se nalaze u skloništima širom grada, privremenim smještajima, ili kod rođaka. Često su prinuđena da se sa porodicom gotovo svakodnevno sele od jednog mjesta do drugog, a događa se i da do šestoro djece boravi u jednoj sobi.
“Grad trenutno obezbjeđuje sklonište za porodice samo kada temperature padnu ispod nule. Kada su temperature više, lokalne vlasti nemaju pravnu obavezu da obezbijede smještaj. Tih noći, mnoge porodice su primorane da prespavaju na željezničkoj i autobuskoj stanici, stanicama podzemne željeznice.”
Jedan od glavnih razloga velikog broja porodica i djece koja su bez krova nad glavom je izuzetno visoka stopa siromaštva u Vašingtonu.
“Trećina djece u ovom gradu živi u ekstremnom siromaštvu. Od početka recesije 2008. do 2012, broj porodica beskućnika porastao je za 75 odsto. Treba pomenuti i da su 40 odsto porodica žrtve nasilja“, kaže Harding.
I dok se grad suočava sa krizom u pogledu broja beskućnika, gradske vlasti prijavile su višak u budžetu od 417 miliona dolara za prošlu, i za sada oko 190 miliona za ovu godinu. Gradonačelnik Vinsent Grej najavio je da će 100 miliona biti izdvojeno za jeftine stanove za starije osobe i porodice sa niskim primanjima. Postavlja se međutim pitanje koliko će to pomoći najsiromašnijima, naročito imajući u vidu ubrzani rast troškova stanovanja u Vašingtonu.
“Soba je bila otprilike veličine ove dnevne sobe. Imali smo šest kreveta…", priča Šarlis Baltimor.
Ona je sa petoro djece, od 12 godina do 4 mjeseca, sedam mjeseci živjela u jednoj sobi u skloništu “DC Dženeral.” Za to vrijeme njen najstariji sin pohađao je Univerzitet savezne države Mejn. Zahvaljući vaučer programu gradske vlade, Šarlis se sa porodicom nedavno preselila u svoj dom.
“Bila sam presrećna. Prvo smo došli za ključeve od kuće, a onda smo pokupili djecu iz škole. Pitali su me: čija je ovo kuća? Ja sam im odgovorila: Naša. Sa ovim programom, nema razloga da ikada više budem beskućnik. Bez obzira na to da li radim ili ne, za kiriju treba da izdvojim samo 30 odsto svog prihoda. “
I ostali stanari “DC Dženerala” izlaz iz trenutne situacije vide u pronalaženju trajnijeg, pristupačnijeg smještaja što im je ujedno, kako su poručili na nedavnom pretresu, najveći izazov.
“Ni jedno dijete ne bi trebalo da odrasta u skloništu…”, kaže Dejvid Berns, direktor odsjeka za ljudske resurse u lokalnoj vladi.
On ističe da gradske vlasti pokušavaju da što je brže moguće pronađa alternativna rešenja za porodice koje dođu u sklonište, kada je riječ o smještaju, zapošljavanju, obrazovanju, uz tvrdnju da se već osjećaju efekti finansijske podrške grada.
“Skraćujemo njihov boravak ovdje, smanjili smo broj porodica koje su smještene u skloništu u odnosu na prošlu godinu”, kaže Berns.
Odbornik Džim Grejem, koji je predsjedavao pretresom, saglasan je sa tim stavom.
“Danas imamo više od 1000 ljudi koji žive u svojim stanovima nakon što su prethodno boravili u skloništu. I to je optimalno rješenje”
"Ove porodice imaju dva, tri posla. Rade sve što treba i ne traže da ih vlada izdržava. Ali ističu da sve što rade nije dovoljno da bi imali pristup jeftinijem smještaju. To pokazuje da u ovom gradu postoji veliki jaz između cijena nekretnina i mogućnosti građana da to plate. I tu je potrebna intervencija vlade”, konstatuje Amber Harding.
U međuvremenu, Markaus Skejls ne gubi nadu da će uspjeti da prevaziđe trenutnu situaciju.
“Kada izgubite nadu, gubite sve. Nada je trenutno sve što imam i to je puno, zato što me motiviše da ustanem svakog dana i uradim sve što mogu da mi se ovo iskustvo više ne ponovi i da izađem iz svega ovoga…”.
Samohrani otac, Markaus Skejls, postao je beskućnik prije godinu dana. Sa ćerkom Sehaj, koja je jedno vrijeme živjela sa majkom i bakom, od novembra je smješten u porodičnom skloništu “DC General” na istočnom obodu Kapitol Hila, susjedstva u američkoj prijestonici.
“Stalno joj govorim da će stvari biti bolje, da je ovo samo za kratko vrijeme. Ponekada plače noću, traži da je utješim, nekada hoće samo da spava u mom krevetu. Nekada je bolje, posebno ako ima vršnjaka s kojima može da se igra.”
Uprkos uslovima u kojima žive, četvorogodišnja Sehaj uspješno pohađa predškolski program, dok 38-ogodišnji Markaus studira psihologiju na lokalnom koledžu.
“Ima dana kada ne želim da budem ovdje, kada pomislim da ima nešto bolje što mogu da radim, ali znam da će mi boravak ovdje pomoći da pružim svojoj ćerki ono što joj treba.”
U ovom skloništu, u kojem se do 2001. nalazila jedina državna bolnica u Vašingtonu, privremeno je smješteno 286 porodica, 367 odraslih i 591 dijete, od kojih je više od polovina mlađa od 12 godina. Prošlog mjeseca sklonište se našlo u centru pažnje javnosti, nakon što je nevladina organizacija “Vašingtonska pravna klinika za beskućnike”, izvijestila o brojnim problemima s kojima se njegovi stanari, i porodice bez krova nad glavom u Vašingtonu, součavaju.
“ Svaka porodica nam govori da sklonište nije idealno, ali da je bolje nego biti na ulici…”, kaže Amber Harding, advokat u Vašingtonskoj klinici. Ona ističe da u prijestonici trenutno ima između 1200 i 3000 djece beskućnika, koja se nalaze u skloništima širom grada, privremenim smještajima, ili kod rođaka. Često su prinuđena da se sa porodicom gotovo svakodnevno sele od jednog mjesta do drugog, a događa se i da do šestoro djece boravi u jednoj sobi.
“Grad trenutno obezbjeđuje sklonište za porodice samo kada temperature padnu ispod nule. Kada su temperature više, lokalne vlasti nemaju pravnu obavezu da obezbijede smještaj. Tih noći, mnoge porodice su primorane da prespavaju na željezničkoj i autobuskoj stanici, stanicama podzemne željeznice.”
Jedan od glavnih razloga velikog broja porodica i djece koja su bez krova nad glavom je izuzetno visoka stopa siromaštva u Vašingtonu.
“Trećina djece u ovom gradu živi u ekstremnom siromaštvu. Od početka recesije 2008. do 2012, broj porodica beskućnika porastao je za 75 odsto. Treba pomenuti i da su 40 odsto porodica žrtve nasilja“, kaže Harding.
I dok se grad suočava sa krizom u pogledu broja beskućnika, gradske vlasti prijavile su višak u budžetu od 417 miliona dolara za prošlu, i za sada oko 190 miliona za ovu godinu. Gradonačelnik Vinsent Grej najavio je da će 100 miliona biti izdvojeno za jeftine stanove za starije osobe i porodice sa niskim primanjima. Postavlja se međutim pitanje koliko će to pomoći najsiromašnijima, naročito imajući u vidu ubrzani rast troškova stanovanja u Vašingtonu.
“Soba je bila otprilike veličine ove dnevne sobe. Imali smo šest kreveta…", priča Šarlis Baltimor.
Ona je sa petoro djece, od 12 godina do 4 mjeseca, sedam mjeseci živjela u jednoj sobi u skloništu “DC Dženeral.” Za to vrijeme njen najstariji sin pohađao je Univerzitet savezne države Mejn. Zahvaljući vaučer programu gradske vlade, Šarlis se sa porodicom nedavno preselila u svoj dom.
“Bila sam presrećna. Prvo smo došli za ključeve od kuće, a onda smo pokupili djecu iz škole. Pitali su me: čija je ovo kuća? Ja sam im odgovorila: Naša. Sa ovim programom, nema razloga da ikada više budem beskućnik. Bez obzira na to da li radim ili ne, za kiriju treba da izdvojim samo 30 odsto svog prihoda. “
I ostali stanari “DC Dženerala” izlaz iz trenutne situacije vide u pronalaženju trajnijeg, pristupačnijeg smještaja što im je ujedno, kako su poručili na nedavnom pretresu, najveći izazov.
“Ni jedno dijete ne bi trebalo da odrasta u skloništu…”, kaže Dejvid Berns, direktor odsjeka za ljudske resurse u lokalnoj vladi.
On ističe da gradske vlasti pokušavaju da što je brže moguće pronađa alternativna rešenja za porodice koje dođu u sklonište, kada je riječ o smještaju, zapošljavanju, obrazovanju, uz tvrdnju da se već osjećaju efekti finansijske podrške grada.
“Skraćujemo njihov boravak ovdje, smanjili smo broj porodica koje su smještene u skloništu u odnosu na prošlu godinu”, kaže Berns.
Odbornik Džim Grejem, koji je predsjedavao pretresom, saglasan je sa tim stavom.
“Danas imamo više od 1000 ljudi koji žive u svojim stanovima nakon što su prethodno boravili u skloništu. I to je optimalno rješenje”
"Ove porodice imaju dva, tri posla. Rade sve što treba i ne traže da ih vlada izdržava. Ali ističu da sve što rade nije dovoljno da bi imali pristup jeftinijem smještaju. To pokazuje da u ovom gradu postoji veliki jaz između cijena nekretnina i mogućnosti građana da to plate. I tu je potrebna intervencija vlade”, konstatuje Amber Harding.
U međuvremenu, Markaus Skejls ne gubi nadu da će uspjeti da prevaziđe trenutnu situaciju.
“Kada izgubite nadu, gubite sve. Nada je trenutno sve što imam i to je puno, zato što me motiviše da ustanem svakog dana i uradim sve što mogu da mi se ovo iskustvo više ne ponovi i da izađem iz svega ovoga…”.
