Vikiliks je privukao svjetsku pažnju objavljivanjem povjerljivih dokumenta američke vlade. Ukoliko međutim želite da pregledate zapise sa sastanaka sa stranim liderima u Bijeloj kući, pročitate i-mejl nekog od sekretara, ili pogledate fotografije koje su snimili američki sateliti za osmatranje, to možete da uradite zahvaljujući Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, koji omogućava uvid u vladina dokumenta sa kojih je skinuta oznaka – strogo poverljivo. Milioni tih dokumenata dostupni su u Arhivu nacionalne bezbjednosti, privatnoj istraživačkoj organizaciji sa sjedištem u Vašingtonu.
U skladištu, u Arhivu nacionalne bezbjednosti, nalaze se kutije sa kopijama vladinih dokumenata. Riječ je o samo malom dijelu kolekcije, s obzirom na to da su hiljade dokumenata dostupne i na internet stranici orgranizacije. Arhiv je prije više od 25 godina započela grupa novinara i istoričara koji su se pozvali na Zakon o slobodnom pristupu informacijama da bi dobili dokumenta neophodna za njihov istraživački rad. Zakon je usvojen u Kongresu 1966. godine, kako bi američka javnost imala veći uvid u rad američkih vladinih agencija.
Pojedine informacije su međutim zaštićene, poput povjerljivih materijala koji se tiču nacionalne bezbjednosti i spoljne poltiike, zatim trgovinske i druge poslovne tajne. Arhiv danas prikuplja dokumenta o različitim temama, analizira informacije i objavljuje knjige o rezultatima istraživanja.
Direktor Tom Blanton kaže da je čak i jedan penzionisani špijun napisao dio svojih memoara koristeći informacije iz Arhiva.
“Arhiv je interesantna mješavina različitih djelatnosti, čiji cilj je primjena Zakona o slobodnom pristupu informacijama u najnepopustljivijem i najzatvorenijem dijelu američke vlade, a to je nacionalna bezbjednost”
Čak i kada se pojedini dokument deklasifikuje, može biti teško natjerati vladine agencije da objave osjetljive informacije, ističe Blanton.
“Za ispunjene pojedinih zahtjeva, zbog protivljenja vlade, morali smo da se borimo deset, 15 godina, prije nego što su tajne informacije objavljene”.
To je bio slučaj i sa izvještajima o sumnjivim aktivnostima Centralne obavještajne agencije.
“CIA je 1970-tih bila razotkrivena zbog umiješanosti u zavjere za ubistva i eksperimente za kontrolu uma uz pomoć narkotika, kao i zbog različitih sumnjivih akcija koje su u stvari bile nelegalne u Sjedinjenim Državama”, navodi Blanton.
Arhiv je sakupio nekoliko miliona stranica vladinih dokumenata, ukljućujući memorandume Bijele kuće, zapise iz Kongresa i sudska svjedočenja. Među temama su sastanci američkih predsjednika sa drugim svjetskim liderima, pad Berlinskog zida 1989 godine i osumnjičeni teroristi koji se nalaze u pritvnornom centru u zalivu Gvantanamo. Blanton kaže da pojedina dokumenta sadrže iznenađujuće informacije.
“Plan o iračkom ratu sastojao se iz niza pauer-point brifinga, koje je predsjednik potpisao, u okviru kojih su jednostavno pretpostavili da će se povući iz Iraka par godina nakon invazije, te da će smanjiti broj vojnika na 5.000. Nisu namjeravali da prave planove za okupaciju ili za preuzimanje kontrole nad bezbjednošću zemlje”.
Kolekcija fotografija takođe pripovjeda zanimljivu priču, smatra Tom Blanton. Naročito popularne su fotogragije susreta legende rokenrola Elvisa Prislija i predsjednika Ričarda Niksona u Bijeloj kući 1970. godine. Snimci s početka 1960-tih pokazuju kako se Sjedinjene Države pripremaju za mogući napad tokom Hladnog rata. Blanton, bivši novinar, smatra da je preveliki broj vladinih dokumenata povjerljiv.
“Naša uloga je da se borimo protiv toga. Saglasni smo da postoje prave tajne, kao što je dizajn nuklearne bojeve glave ili nekog oružanog sistema, jer bi njihovo otkrivanje pomoglo teroristima da naprave isto oružje i upotrijebe ga protiv nas. To je međutim veoma mali dio materijala na koje se danas stavlja oznaka tajno”.
Arhiv nacionalne bezbjednosti, kako najavljuje Blanton, nastaviće da vrši pritisak na američku vladu da otkriva tajne koje u stvari ne bi trebalo da se čuvaju.