Linkovi

Hoseini: Razdvaja nas genetska lutrija

  • Milena Djurdjić

Haled Hoseini

Haled Hoseini

U drugom izvodu iz ekskluzivnog intervjua za Glas Amerike i Televiziju Crne Gore, Haled Hoseini govori o svom povratku u Avganistan i radu svoje fondacije.

Dugo očekivani treći roman proslavljenog pisca Haleda Hoseinija “A planine odjeknuše”, ove nedelje se našao u knjižarama širom svijeta, uključujući i Srbiju i Crnu Goru. Hoseinijevi romani „Lovac na zmajeve“ i „Hiljadu čudesnih sunaca“, prodati su u preko 10 miliona primjeraka u SAD i više od 38 miliona primeraka širom svijeta. U drugom izvodu iz ekskluzivnog intervjua za Glas Amerike i Televiziju Crne Gore, koji je urađen uz saradnju izdavačke kuće "Nova knjiga" iz Podgorice, Hoseini, koji je rođen u Avganistanu, govori o svom povratku u tu zemlju, radu svoje fondacije i očekivanjima nakon povlačenja međunarodnih snaga.

Glas Amerike: Više puta ste se vraćali u Avganistan, a jedan od likova iz vaše nove knjige, vraća se tamo uz osjećaj krivice uspješnog Afganistanca koji se vraća u zemlju u fazi obnove. Da li i vi osjećate krivicu kada se vratite tamo i vidite šta se dešava?

Hoseini: “Naravno. Moj lik, uspješni ljekar u sjevernoj Kaliforniji, dolazi sa rođakom u Kabul nakon 20 godina, gdje proživljava neobično iskustvo. Osjeća se kao da je kod kuće, jer tu rođen i tu je odrastao, a istovremeno osjeća da dom više i nije dom, ne zna kako da se uklopi, mada je i te kako svjestan kako ga lokalno stanovništvo posmatra. Koji je pravi način interakcije sa njima, kako ih razumjeti? Svjestan je svojih ograničenja a to je otprilike ono što i ja tamo iskusim. Kada pođem tamo, shvatim koliko je tanka linija između mog života i života nekoga na tamošnjim ulicama. Jedina stvar koja nas razdvaja nema veze sa onim što sam uradio i zaslužio, već samo genetska lutrija. Slučajno sam rođen u porodici koja je imala sredstava za odlazak i život negdje drugdje, dok ta osoba to nije imala. Zato su naši životi radikalno drugačiji, ali to nema veze sa uspjehom u životu. To stvara osjećaj krivice, jer osjećate da ono što imate nije zasluženo, u nekom smislu. Takvo iskustvo sam imao posebno prvih nekoliko puta kada sam išao tamo. Te posjete su bile veoma teške.”

Glas Amerike: Ne možemo pričati o vašem radu ili Avganistanu, a da ne pomenemo vaš humanitarni rad i vašu fondaciju. Možete li mi reći koliko je vaša fondacija pomogla da se riješe neki problemi koji se pominju u vašoj trećoj knjizi, a koji se tiču žena i djece izbjeglica?

Hoseini: “Cilj moje fondacije je da pomogne ljudima koji su baš kao i likovi u mojoj knjizi. Ljudima koji ostanu zarobljeni u vihoru rata, korupcije i tako dalje. A to su uglavnom žene i djeca. Pokušavamo da novac usmjerimo organizacijama koje se brinu o ženama i djeci. Na primjer, organizacijama koje obezbjeđuju zakonsku zaštitu za djecu koja rade u industriji izrade tepiha, poslove za žene, ultrazvuk za porodilišta, kako bi žene imale bolju prenatalnu njegu. Glavni dio onoga što smo uradili kroz fondaciju je obezbjeđivanje skloništa za porodice bez krova nad glavom. U Avganistanu već postoji program zbrinjavanja ljudi bez doma pri Ujedinjenim nacijama, još od 1980-ih godina. Mi smo obezbijedili sredstva za izgradnju skloništa za porodice bez doma koje su se vratile u Afganistan ili iz Pakistana ili iz Irana, nakon više od 20 godina. Kada sam otišao tamo, vidio sam ljude koji žive doslovno u pustinji i to u rupama ili u improvizovanim plastičnim barakama. To je bilo užasno vidjeti. Shvatio sam šta znači kad imate nešto što možete zvati domom, gdje ste zaštićeni od vremenskih nepogoda, pogotovo zime, i gdje vam djeca neće umirati od hladnoće. To čini ogromnu razliku u životu porodice. Zato je najveći dio novca koji smo obezbijedili kroz fondaciju usmjeren na izgradnju tih skloništa.”

Glas Amerike: U knjizi pominjete veliki broj potresnih pirča. Porodice koje se vraćaju u Avganistan i čiju su zemlju zauzeli narko bosovi, masakri u porodicama zbog neriješenih imovinskih pitanja… Možete li mi reći koje je najšokantnije iskustvo ili priča koju ste čuli kada ste putovali u Avganistan kao ambasador dobre volje Ujedinjenih nacija?

Hoseini: “Priče o selima koje sam posjetio i domaćinima koji mi uz čaj, u opuštenom razgovoru, kažu da svake zime gube petoro ili šestoro djece, koja jednostavno umru od hladnoće. To je za mene užasno. Ja sam i sam otac i imam dvoje djece. Kada pomislite da ne možete da zaštitite svoje dijete i da ono umire pored vas od hladnoće – to je bio razlog zbog kojeg sam počeo da pišem ovu knjigu. To je bio početni podsticaj – ideja o porodici koja se suočava sa takvom situacijom i koja mora da donese bolnu odluku.ž Knjiga počinje baš sa jednom takvom porodicom. Zima samo što nije stigla, a ova porodica je prethodne zime već izgubila jedno dijete. I sada moraju da odluče šta će da rade sa ostalom djecom. Donose bolnu odluku kojom spasavaju djecu, ali i razdvajaju porodicu.”

Glas Amerike: Šta mislite da će se desiti nakon 2014. i povlačenja međunarodnih trupa iz Avganistana? Čitala sam u jednom od vaših intervjua da svako jutro čitate vijesti iz Avganistana. Kakve vijesti očekujete ovog puta?

Hoseini: “Mislim da najveće pitanje sa kojim se Afganistan danas suočava jeste: kakva će biti realnost bez međunarodnih snaga? Mislim da niko ne zna odgovor na to. Ostaje da se vidi da li je izgrađeno dovoljno afganistanskih institucija koje neće samo pružati usluge svojim građanima, već će raditi ono što je najvažnije, a to je da zaštite svoju populaciju. Da li je avganistanska vojska dorasla tom zadatku ili nije, to ne znamo. Pretpostavljam da ćemo saznati. Ono što molim boga da neću čitati o Avganistanu je povratak scenariju iz 1990-ih. To je najveći strah većine Avganistanaca i, da budemo iskreni, veoma realan.”
XS
SM
MD
LG