Linkovi

Iranski nuklearni program - ključna pitanja


Nuklearni reaktor u Bušeru, Iran (arhivski snimak)
Nuklearni reaktor u Bušeru, Iran (arhivski snimak)

Dok ističe rok za postizanje sporazuma o nuklearnom program Irana, razgovori su usredsređeni na pitanja centrifuga, obogaćenog uranijuma i reaktora na tešku vodu.

U narednom prilogu objašnjavamo o čemu je riječ i zašto su ta pitanja važna.

U atomskoj bombi cijepaju se atomi uranijuma ili plutonijuma.

“Oslobađa se energija koja je povezivala atom. I ta energija čini eksplozivnu snagu.”

Beri Blekmen, jedan od osnivača Stimson centra, instituta u Vašingtonu, kaže da se uranijum cijepa kada ga pogodi dio atoma, neutron. Međutim, postoje dva glavna oblika ili izotopa uranijuma: U235 i U238, koji je neznatno teži.

“Samo U235 ima eksplozivni potencijal. Prirodni uranijum, koji se nalazi u zemlji, sadrži manje od 1 odsto U235.”

Zbog toga, uranijum mora da bude obogaćen što ima veze sa centrifugama, kaže bivši pregovarač za nuklearna pitanja Robert Ajnhorn.

Prvo, uzmete uranijum koji je u obliku gasa. Ubacite ga u centrifuge, koje okrećete veoma brzo. Zatim se odvajaju različiti izotopi uranijuma, u zavisnosti od njihove težine.”

Međutim, odvajanje je neznatno, zbog čega se malo obogaćeni uranijum ubacuje u još jednu centrifugu kako bi se dodatno razdvojio. Nakon toga u još jednu i u još jednu… Koliko puta se to radi zavisi od krajnje upotrebe uranijuma.

“Ukoliko ga obogatite do nivoa gdje je koncentracija uranijuma 235 povećana na oko 3 ili 4 odsto, onda možete da ga koristite kao gorivo za reaktore za nuklearnu energiju. Ukoliko ga obogatite do 90 odsto, onda možete da ga koristite za pravljenje nuklearne bombe”, navodi Ajnhorn.

Iran je takođe sagradio nuklearni reaktor kojeg može da pokreće prirodni, umjesto obogaćenog uranijuma. Stručnjaci strahuju da bi takvo postrojenje, poznato kao reaktor na tešku vodu, moglo da pretvori uranijum u plutonijum. Za razliku od U235, koji se cijepa kada ga pogodi neutron, U238 – od kojeg se sastoji prirodni uranijum – apsorbuje neutron i pretvara se u plutonijum.

“Kada se u ovakvu vrstu reaktora ubaci prirodni uranijum, u utrošenom gorivu se proizvodi značajna količina plutonijuma. Zabrinjava i to što je više zemalja koristilo ovakav reaktor da bi započelo svoje programe za nuklearno naoružanje”, ističe Robert Ajnhorn.

Reaktor na tešku vodu takođe može da proizvede hemikalije koje se koriste prilikom liječenja raka, radijacijom. Sa nekim izmjenama, i dalje može da proizvodi te hemikalije, ali uz mnogo manju proizvodnju plutonijuma. Pregovarači pokušavaju da utvrde kako da naprave te izmjene, u okviru šireg dogovora za usporavanje iranskog nuklearnog programa. Sporazum bi, ukoliko bude postignut, mogao da onemogući Teheran da napravi bombu najmanje godinu dana, što bi svijetu dalo vremena da reaguje. Za to su, kako naglašava Beri Blekmen, ključna tri faktora:

“Morate da se oslobodite zaliha djelimično obogaćenog uranijuma. Zatim da ograničite broj centrifuga. Na kraju, morate da osigurate da ne mogu da razviju naprednije centrifuge, jer sada imaju primitivniju verziju koja je veoma spora.”

Brže centrifuge bi značile i razvijanje bombe za kraće vrijeme, zbog čega bi svijet imao više razloga da bude zabrinut.

XS
SM
MD
LG