Linkovi

Duh zajedništva u "kooperativama"

  • Faiza Elmasri

Takoma Vilidž kooperativa u Vašingtonu

Takoma Vilidž kooperativa u Vašingtonu

U okviru velikog broja američkih stambenih kompleksa nalaze se zajedničke prostorije za rekreaciju i sastanke. U pojedinim susjedstvima, poznatim kao kooperative, dijeli se međutim mnogo više. Susjedi su više uključeni u živote jedni drugih, od zajedničkih obroka nekoliko puta nedjeljno, do donošenja odluka koje se tiču zajednice putem konsenzusa.

Kooperativa “Takoma Vilidž” u Vašingtonu nije tipično američko susjedstvo. U ovoj zajednici, više od 40 porodica živi u kućama i stanovima u privatnom vlasništvu, ali dijeli zajednički objekat u kojem se između ostalog nalaze igraonica za djecu, čitaonica, kuhinja, vešeraj i ogromni stambeni prostor.

Šeron Vilajns uselila se u ovaj kompleks, odmah nakon njegovog otvaranja 2000.

“Najviše mi se sviđa to što poznajem sve svoje susjede. Poznajem sve koji ovdje žive”, kaže ona.

Pedagog u srednjoj školi Džordžet Smol, inače majka 18-to mjesečne djevojčice, svoje susjede smatra porodicom.

“Moja porodica živi daleko odavde, u Torontu i Vankuveru. Svojim susjedima međutim mogu bez razmišljanja da kažem: Ne mogu da stignem kući. Možete li da uzmete moju ćerku”.

To osjećanje bliskosti, kaže Vilajns, razvilo se tokom vremena, kroz zajednički rad i druženje stanara.

“Postoji grupa koja se sastaje ponedjeljkom veče, u kojoj je oko 30, 40 ljudi. i dvoje ili troje ljudi kuva svake nedjelje i služi druge”, priča Šeron Vilajns.

Ejb Husein, koji se uselio u ovaj kompleks prije šest godina, kaže da mu se dopadaju ovakva okupljanja.

“Najveća prednost kooperative, za mene, je raznolikost”.

Takođe ističe da je ovo odlično mjesto za odgajanje djece. Kada mu trogodišnji unuk dođe u posjetu, ima priliku da uživa u igraonici u zajedničkoj zgradi. Dijeljenje prostorija i zajedničko upravljanje kompleksom ne znači i gubitak privatnosti, smatra Husein.

“Ovo je naša kuća, a do nas je nečija druga. Od mene i mojih susjeda zavisi koliko ćemo biti uključeni u aktivnosti zajednice.”

En Zabaldo, koja je veoma aktivna u “Takomi Vilidžu”, kaže da joj se dopada to što je kompleks energetski efikasan. Važan aspekat, ističe En, je to što susjedi brinu o svojoj zajednici.

“Grupa od četvoro ili petoro stanara svake dvije nedjelje čisti zajedničke prostorije. U međuvremenu se od stanara očekuje da počiste za sobom i sklone svoje stvari.”

Stanari kažu da im je ovdje život dobar, ali da postoje i problemi. Za Ejba Huseina to je podjela rada s obzirom na to da pojedini susjedi, kako ističe, ne ispunjavaju svoje obaveze.

“Odbor je ovlašćen da novčano kazni one koji ne obavljaju svoj dio posla, ali se sve odluke donose konsenzusom. Ponekad je veoma teško i frustrirajuće postići konsenzus u pogledu svih pitanja. Radimo međutim na tome.”

U Sjedinjenim Državama postoji vise od 150 sličnih susjedstava. Koncept, osmišljen u Danskoj, su prije dvije decenije počeli da primjenjuju arhitekte Čarls Duret i Ketrin Mekamant.

Moj suprug i ja smo studirali u Danskoj, gdje smo naišli na ovu ideju”, kaže Ketrin Mekamant, koja ističe da je cilj kooperative poboljšanje kvaliteta života.

“Teško je razgovarati sa susjedima, kada ih ne poznajete. Zajedničkim radom u baštama, na nekom dječjem projektu, krečenju zgrade odnosno stvarno jednostavnim svakodnevnim stvarima, počinjete da gradite povjerenje i zatim možete da radite na prevazilaženju problema.”

Zbog toga je, kako ističe, život u kooperativama uzbudljivo iskustvo, dok se susjedstvu vraća pravo značenje.


XS
SM
MD
LG