Gauda je tvrdi, voskom prevučeni sir, koji se originalno pravi u Holandiji. Grupa kaluđerica u Virdžiniji međutim već dvadesetak godina pravi i prodaje svoju verziju tog sira. Novinarka Glasa Amerike, Džuli Tabo, posetila je kaluđerice u njihovom manastiru da bi videla kako se taj popularni sir pravi i koji tajni sastojci ga čine tako specijalnim.
U manastiru Naše Gospe od anđela, u podnožju virdžinijskih planina Blu Ridž, 13 kaluđerica se svakodnevno okuplja na molitvi.
One vode jednostavan hrišćanski život ispunjen molitvama i meditacijom. Sestre istovremeno poštuju benediktinsku tradiciju kombinovanja molitve i rada. Sestra Barbara Smikel je jedna od osnivača manastira pre 25 godina.
„Smatramo da je rad - ako ne najvažniji deo našeg života – svakako veoma važan deo; koristimo telo i darove uma i duše i tela koje nam je dao Gospod, da se izdržavamo.“
Izdržavaju se praveći sir, sasvim određenu holandsku vrstu gaude, u ambaru nedaleko od manastira.
Proces pripreme sira počinje rano ujutru, sa velikom količinom smlačenog, pasterizovanog mleka.
Sestra Marija Gonzalo-Garsija dodaje maju koja ubrzava sirenje. Posle pola sata, dodaje sintetičke enzime, koji razdvajaju mleko na čvrste delove i tečnost, poznate kao gruševina i surutka.
„To je čaroban trenutak, jer se mleko ili zgrušava i pretvara u sir, ili ne. Da li će se pretvoriti u sir zavisi od Gospoda“, kaže sestra Barbara.
Čarolija je danas bila uspešna! Mešavina se presipa u veliku kacu gde se cedi i presuje u čvrste blokove sira.
U ovom trenutku bi sve to mogla da preuzme mašina. Ali kaluđerice žele sve da urade ručno. Odvajaju, mere i pakuju sir u kalupe za završno presovanje.
To je u najvećoj meri kolektivni posao u kojem učestvuju sve kaluđerice.
„Videle smo jednom prilikom kako se pravi sir u velikoj fabrici u Holandiji, gde je sve kompjuterizovano. Rekla sam da je to ‘jadan sir, koji nikad nije dotakla ljudska ruka’, a naš od početka do kraja pravi ljudska ruka“, primećuje sestra Barbara.
Gotovi koturovi sira se potapaju u usoljenu vodu, koja je odstojala u hladnjači i potom umaču u vosak pre odlaska u prodaju.
Mušterije mogu da kupe sir direktno u manastiru, premda se najveći deo prodaje putem pošte. Erik Gertner dolazi i kupuje 300 do 400 koturova godišnje – za prodaju u svojoj delikatesnoj prodavnici u obližnjem Šarlotsvilu.
„Upravo ovde, u zadnjem dvorištu, imamo sir koji se pravi prema vekovnoj manastirskoj tradiciji, a one to rade da bi se izdržavale i održale svoju duhovnu praksu, tako da je sve to zaista divna priča.“
„Nastojimo da u sir unesemo mnogo ljubavi i molitve. Kažemo da je to tajni sastojak.“
Da li se radi o sreći ili snazi molitve, kaluđerice nikada, tokom više od 20 godina pravljenja sira u manastiru, nisu imale jedan kotur za bacanje.
U manastiru Naše Gospe od anđela, u podnožju virdžinijskih planina Blu Ridž, 13 kaluđerica se svakodnevno okuplja na molitvi.
One vode jednostavan hrišćanski život ispunjen molitvama i meditacijom. Sestre istovremeno poštuju benediktinsku tradiciju kombinovanja molitve i rada. Sestra Barbara Smikel je jedna od osnivača manastira pre 25 godina.
„Smatramo da je rad - ako ne najvažniji deo našeg života – svakako veoma važan deo; koristimo telo i darove uma i duše i tela koje nam je dao Gospod, da se izdržavamo.“
Izdržavaju se praveći sir, sasvim određenu holandsku vrstu gaude, u ambaru nedaleko od manastira.
Proces pripreme sira počinje rano ujutru, sa velikom količinom smlačenog, pasterizovanog mleka.
Sestra Marija Gonzalo-Garsija dodaje maju koja ubrzava sirenje. Posle pola sata, dodaje sintetičke enzime, koji razdvajaju mleko na čvrste delove i tečnost, poznate kao gruševina i surutka.
„To je čaroban trenutak, jer se mleko ili zgrušava i pretvara u sir, ili ne. Da li će se pretvoriti u sir zavisi od Gospoda“, kaže sestra Barbara.
Čarolija je danas bila uspešna! Mešavina se presipa u veliku kacu gde se cedi i presuje u čvrste blokove sira.
U ovom trenutku bi sve to mogla da preuzme mašina. Ali kaluđerice žele sve da urade ručno. Odvajaju, mere i pakuju sir u kalupe za završno presovanje.
To je u najvećoj meri kolektivni posao u kojem učestvuju sve kaluđerice.
„Videle smo jednom prilikom kako se pravi sir u velikoj fabrici u Holandiji, gde je sve kompjuterizovano. Rekla sam da je to ‘jadan sir, koji nikad nije dotakla ljudska ruka’, a naš od početka do kraja pravi ljudska ruka“, primećuje sestra Barbara.
Gotovi koturovi sira se potapaju u usoljenu vodu, koja je odstojala u hladnjači i potom umaču u vosak pre odlaska u prodaju.
Mušterije mogu da kupe sir direktno u manastiru, premda se najveći deo prodaje putem pošte. Erik Gertner dolazi i kupuje 300 do 400 koturova godišnje – za prodaju u svojoj delikatesnoj prodavnici u obližnjem Šarlotsvilu.
„Upravo ovde, u zadnjem dvorištu, imamo sir koji se pravi prema vekovnoj manastirskoj tradiciji, a one to rade da bi se izdržavale i održale svoju duhovnu praksu, tako da je sve to zaista divna priča.“
„Nastojimo da u sir unesemo mnogo ljubavi i molitve. Kažemo da je to tajni sastojak.“
Da li se radi o sreći ili snazi molitve, kaluđerice nikada, tokom više od 20 godina pravljenja sira u manastiru, nisu imale jedan kotur za bacanje.