Linkovi

Fajn: Libija bi mogla da liči na Balkan


Fajn: Nafta će biti izvor podela u Libiji.
Fajn: Nafta će biti izvor podela u Libiji.

O mogućem razvoju dogadjaja u Libiji nakon pada Moamera Gadafija razgovaramo sa političkim analitičarem, Brusom Fajnom.

Fajn: “Na osnovu istorijskog iskustva sa zemljama kao što je Libija, koje nemaju demokratske tradicije, poput vladavina prava, civilnih institucija, slobode govora, nezavisnog sudstva, itd, najverovatnije će period posle Gadafija biti sličniji situaciji u Somaliji, nego nekoj zapadnoj demokratskoj zemlji. U Libiji imate podele izmedju zapadnog i istočnog dela zemlje, plemenske i tradicionalne podele, a sada i podele izmedju pobunjenika i pristalica Gadafija, koji ostaju u zemlji, kao destabilizujući faktor.

Medjutim, glavni razlog podela i mogućih sukoba će biti nafta, odnosno ko će imati najviše koristi od nje. Dakle, ne treba očekivati da će Gadafi biti zamenjem nekom funkcionalnom demokratskom strukturom. To bi moglo da primora SAD i EU da se ponovo umešaju u unutrašnje poslove te države, što će biti pogrešan potez, a pravi bi bio da se unutrašnja pitanja Libije prepusti Libijcima.“

Glas Amerike: Ukoliko Prelazni nacionalni savet ne uspe da obnovi red i mir na efikasan i relativno brz način, šta bi moglo da usledi?

Fajn: „U Libiji će, posle Gadafija, postojati tendencija da se SAD i EU ponovo angažuje u toj zemlji da bi dovele sve u najbolji mogući red, kao morlano odgovorne za situaciju u toj zemlji. Sadašnje stanje u Libiji bi na neki način moglo da se uporedi sa situacijom na Balkanu posle pada Miloševića, a to je da smo mi i zapadni saveznici nakon više of 15 godina još uvek u tom regionu, imamo naše vojnike, medjunarodnog adminstratora, Evropsku uniju, itd. Dakle, nedostatak uspeha bi mogao da nas primora da ostanemo u Libiji, a to će, sa svoje strane, izazvati odbojnost i nezadovoljstvo lokalnog stanovništva, što je bio slučaj i u Iraku."

Glas Amerike: Kakav pravac akcije bi, u tom slučaju, bio najpoželjniji za SAD i EU?

Fajn: „Na zapadu postoji uverenje da se situacija u pojedinim državama može menjati i unaprediti ako se iz inostranstva obezbede sredstva, saveti, ekspertiza, itd. Medjutim, novac koji se kanališe u jednu nestabilnu državu, odmah je napušta i odlazi tamo gde je bezbedno i stabilno, kao što je Švajcarska. Mi smo, na primer, uložili ogromna sredstva u Avganistan, ali taj novac, kao što se ispostavilo, nije ostao u kabulskoj banci, već je prebačen u Dubai i drugde.

Drugim rečima, dok zemlja ne uspostavi vladavinu prava, niko u nju neće da investira. U Libiji, na primer, niko ne zna ko je vlasnik naftnih polja, koji su ugovori valjani, a koji nisu, ko polaže pravo na šta, poput situacije u Iraku, gde se oko nafte interesne grupe sukobljvaju i dan danas. U kurdskom regionu, ne zna se ko je nadležan, kurdska uprava ili centralna vlast ili neko treći. Slična situacija bi mogla da bude i u Libiji, gde bi borba za kontrolu nad naftom mogla da parališe, a ne da ojača to društvo.“

XS
SM
MD
LG